|
|
|
|
(Copyright for the photography above by Jessica
Johnson - first published in We Are All WATER BABIES,
Dragon's World Ltd 1994 by Jessica Johnson & Michel Odent)
|
Ovdje iznosimo priče nekolicine parova koji su prošli
iskustvo "mekog" poroda.
Jelena i Tomislav Erdelja
(23 godine, godinu dana u braku, prvo dijete)
Iskustvo poroda opisano oko dva tjedna
kasnije
Savjeti
Evo, javljam Vam se opet nakon što
sam prije pet mjeseci zatražila savjet gdje bih mogla imati prirodan,
odnosno normalan porod. Nakon toga je prošlo pet napornih mjeseci
potrage. Stvarno Vam puno zahvaljujem na Vašim savjetima od kojih
sam i krenula. U Koprivnici sam na preporuku Jadranke Pejić našla
jednog relativno dobrog doktora (dr. Čsik Mirko), koji nam je izašao
u susret koliko je bio u mogučnosti. Kod njega sam išla na preglede.
Tamo je bolnica "Baby's Friend Hospital" pa imaju "rooming in" i
dijete daju majci na prsa odmah nakon poroda, ali je sve ostalo
standardno bolnički ležeći položaj pri rađanju, amniotomija, epiziotomija,
drip, monitoring i sve ostalo što ženi ometa porod I samim time
izlaže riziku kojeg doktori nisu svjesni. Napravili smo "Birth plan"
i otvoreno razgovarali s dr. Čsikom, ali neke stvari jednostavno
nisu mogle biti ostvarene ( što zbog same prirode bolnice , što
zbog zatvorenog uma). Krenuli smo i u potragu na internetu gdje
smo našli svašta (ne biste vjerovali da u USA postoji udruženje
građana protiv dojenja jer je to incest!), pa tako I nekoliko prekrasnih
stranica o porodu kod kuće (ecomother.com, unassistedchildbirth.com
(Laura Shanley)). Naš dvoje inače teško podnosimo kompromise, a
pogotovo u važnim stvarima -ljubavi, pa smo na kraju odlučili da
je jedini pravi izlaz da porod bude kod kuće, bez ikakvih "pomagaća"
(babica, doktor), osim jedinog pravog pomagaća koji je u nama, koji
naš je za sada dobro vodio, koji je stvorio plod koji sam nosila
bez ikakve tuđe pomoči i zbog toga nema smisla da mi sada uprskamo
stvar i odemo u bolnicu gdje će odgovornost preuzeti doktori, a
ne mi. Time je otpala bolnica u Postojni, jer s porodom u vodi ili
ne to je još uvijek bolnica, a ne naša soba u kojoj možemo biti
sami goli i slobodni. Varijantu u Austriji si nikako nismo mogli
priuštiti... Krenuli smo u istraživanje pravnih propisa o porodu
kod kuće I naišli na hrpu zidova, ružnih riječi i nerazumijevanja,
a nikakvih informacija. Svakim danom sve čvršći i sigurniji u našoj
odluci pripremili smo fizičke stvari (kupili bazen, uredili sobu...),
a još više nas same za dolazak novoga života. Pet dana sam imala
lažne trudove (iako su po učestalosti bili pravi, tj. trebala sam
krenuti u bolnicu). Tih pet dana beba naš je naučila strpljivosti,
a to je bilo i vrijeme koje smo sasvim posvetili našoj ljubavi.
Većer prije pravih kontrakcija prekrasno smo se spajali (vodili
ljubav) i dozivali našu bebu (3 dana je "kasnila"). Oko 23 sata
počeli su pravi trudovi I bili su stvarno jaki. Neopisivo je sve
to kroz što smo prošli Tomislav, beba i ja. Sve je bilo jako i tako
iskonski savršeno i tako nezaboravno. Beba se rodila oko 3 ujutro,
prekrasna, savršena, čista I ogromna (curica, 4kg, 51cm). Mazili
smo se I odmarali do 8 sati ujutro kad smo zakonski bili primorani
nazvati hitnu pomoč da nas odvezu u bolnicu (da sam tada znala kako
će se sve završiti ne bi me nikakav zakon natjerao na to!). U Petrovoj
su me dočekali kao svjetsko čudo (jedna je medicinska sestra rekla
da nikad nije doživjela da žena rodi kod kuće, ni da može hodati
poslije poroda). Najviše su se čudili kako smo uspjeli izvesti tako
kompliciranu stvar Tomislav elektrotehničar, i ja apsolvent veterine.
Bilo je tako jednostavno sterilizirati škare i žnirance i njima
podvezati pupkovinu. Dok je beba (Lira) bila na meni, I dok smo
proživljavali najintenzivnije trenutke svog života, pupkovina je
prestala pulsirati I posteljica je sama lagano ispala van. Zatim
smo podvezali pupkovinu i posteljicu spremili kako bi je kasnije
mogli pregledati. Kako ljudska zloba i glupost nemaju granica, namjerno
su zadržali Liru i mene u bolnici, a najgore je od svega što su
nas razdvojili. Da sam znala koliko će to boljeti uzela bih bebu
i pobjegla iz bolnice. To što sam tada osjećala ja, a i Lira vjerojetno
još jače, ne može se opisati riječima. Izvukla me je jedino snaga
koju mi je davao Tomislav i vjera u Svemir. Liru su držali (potpuno
zdravu!) na infuziji i antibioticima mene na antibioticima (preventivno,
nisu mi ni vadilli krv!), nisu mi dali niti da je dojim, niti da
je dotaknem. Bakteriološki nalaz bebe bio je negativan, meni su
rekli pod dg. da su povišeni segmentirani eritrociti, i da je u
pitanju infekcija, a mojoj mami su rekli da su povišeni leukociti
I da je to upala. Na kraju su mi priznali (nakon što su mi svaki
dan dolazili pedijatri i predbacivali kako sam to mogla priuštiti
djetetu) da su nas zadržavali zbog poroda kod kuće. U bolnici smo
bili punih 6 dana (bolje rečeno godina), puno smo toga naučili,
puno toga odlučili u vezi našeg daljnjeg života, tako da ipak nije
sve bilo uzalud. Ne znam da li je to zbog poroda u bolnici , ali
druge majke koje su bile samnom u sobi i dobile bebu prvi put (nakon
desetak sati), nisu pokazivale nikakve osjećaje I tek su nakon nekoliko
dana počele maziti bebu ili joj pričati. Ne znam da li postoji način
da se prekine taj organizirani kriminal u bolnicama ( da li majke
uopće to žele ili se stvarno žele odmoriti tih par dana u bolnici
daleko od djeteta kojeg su rodile). Ne znam da li ljudi stvarno
ne vide kako se zvjerski ponašaju prema tim malim bičima, kako ih
organizirano odbacuju ćim dalje od sebe i svog srca, uče samostalnosti
od prvog dana, a ne daju im da se osamostale s 20 godina. Ono što
sam vidjela I čula u bolnici kako se postupa s bebama i majkama,
i ono što sam doživjela na svom porodu želim reči svima, ali uvjerila
sam se da nitko ne želi čuti , jer duboko u sebi znaju istinu ali
im civilizacija, mržnja i sebičnost ne daju da to prihvate. Ovo
pišem vama, iako vas ne poznam (osim preko vaših knjiga), jer ne
znam s kim bi drugim to podijelila. Sada je naša beba s nama, dajemo
joj ljubavi koliko možemo i vođeni njom počinjemo živjeti nov život
(spremni smo učiti od nje, odreči se svog ega I osjetiti ono što
bez nje ne bi mogli). Svi nam dijele savjete, preziru nas I pokušavaju
ubiti. Objašnjavaju šta je djetetu važno ("odvojeni krevet u drugoj
sobi, da se naspava", "pustiti ga da plače da stekne samopouzdanje
i ojača pluča", "osigurati školovanje", jedenje životinja, hrpa
materijalnih stvari i, naravno, ne previše ljubavi da se ne bi razmazilo.)
Voljela bih svojim iskustvom pomoći
svim budućim majkama koje su zainteresirane za nešto više i bolje
i svim ljudima koji žele podariti djeci bolji i kvalitetniji život,
odnosno Ljubav. Teško je dati bilo kakve informacije u vezi poroda
zato što je to najindividualniji i najsvetiji čin u nečijem životu,
baš poput vođenja ljubavi i definitivno mu nije mjesto u bolnici.
Ništa nije važnije od ljubavi; ljubavi pri začeću djeteta, ljubavi
prema njemu dok je još u utrobi, ljubavi kao dobrodošlici pri porodu,
ljubavi dok pomažemo djetetu u životu. Slijedeći svoje srce, osjetila
sam da moje dijete neće dočekati neko nepoznato i mrko bolničko
osoblje, nego lica koja ga vole - moj muž i ja, da neće biti okruženo
mirisom i hladnim zidovima bolnice nego toplinom naše sobe, a najviše
od svega dočekat će ga Ljubav. Vjerujem da bi to svaka normalna
žena željela. Ali kako da u Hrvatskoj žena i ispuni svoje želje
a da ne završi na sudu zbog ugrožavanja djetetovog života, zbog
bojkotiranja cijelog sustava "dječje manufakture"? Jedino tako što
će vjerovati sebi i životu u sebi; da je ono što radi ispravno,
da stvari ne uzima zdravo za gotovo nego sve preispita i prihvati
samo ono što je stvarno istina, da vidi i drugu stranu medalje koju
(u ovom slučaju) liječnici dobro skrivaju. Knjiga koja mi je puno
pomogla i koja je zapečatila moju odluku da rodim kod kuće je "Preporod
rađanja" Michela Odenta. Veliku ulogu u razotkrivanju istine u vezi
bolnica i bolničkih postupaka su imale odlične Internet stranice
www.ecomothers.org i www.unassistedchildbirth.com. Tako sam potvrdila
svoje sumnje i uvjerila se u ispravnost mojih razmišljanja. 200-tinjak
priča o porodu kod kuće na toj Internet stranici mi je pomoglo da
ne posustanem kad je cjelokupno društvo bilo protiv mene i kad se
pojavio crv sumnje. Najbolja knjiga o trudnoći i porodu za mene
je "New pregnancy and childbirth" Sheilla Kitzinger (nije prevedena
na hrvatski, ali se može lako nabaviti u Algoritmu ili naručiti
preko Interneta). Ipak, najvažnija od svega je bila podrška mog
muža. Najčešće je suprug taj koji nema razumijevanja i vjeruje samo
doktorima zato što ne zna istinu ine želi se u takve stvari upuštati.
Da znam da je u bolnici sigurnije rađati otišla bih i ja istog trena,
ali to nije istina. Liječnici samo znaju ispravljati pogreške do
kojih ne bi ni došlo da se u početku nisu miješali u porod (kad
uplitanje ne samo da nije potrebno, nego je i opasno). Ovo nije
neka obična teorija nego činjenica koja počiva na brojnim istraživanjima
i bezbrojnim lošim iskustvima. Ja bih sve napravila za svoje dijete,
ali prebacivanje odgovornosti na liječnike ne znači da je opasnost
nestala. Treba preuzeti odgovornost na sebe, prije svega se dobro
informirati i potruditi realizirati što sigurniji i sretniji porod
za dijete i za majku. Ako je trudnoća protekla u redu, na porodu
su liječnici ti koji najmanje mogu pomoći. Evo nekoliko praktičnih
informacija iz mog osobnog iskustva, ali svakome kome je imalo stalo
je lako doći do još potpunijih, opširnijih i stručnijih uputa :
- Formiranje uvjeta u kojem se žena najbolje osjeća (prisustvo samo
i jedino osobe koju voli i koja ju razumije, uređenje sobe u kojoj
je ugodna atmosfera-muzika, svijeće, miris…).
- Osiguranje čistoće: priprema puno čistih ručnika i plahti koje
treba često mijenjati, sterilizacija škara i vezica za podvezivanje
pupkovine, priprema kantice ili vrećice za spremanje posteljice
kako bi se kasnije mogla pregledati, priprema sterilne gaze i povoja
za sanaciju pupka, prokuhana topla voda za kupanje novorođenčeta.
- Prostorija zagrijana na najugodniju temperaturu, ali ujedno da
ima dosta svježeg zraka koji je uz puno vode za piće meni bio najpotrebniji.
Kada beba izađe potrebno je prostoriju jače zagrijati kako ju ne
bi trebalo dodatno puno zamotavati, već da ima nesmetani kontakt
sa majčinom kožom.
- Podvezivanje pupkovine, sanacija pupka, kao i pranje bebe su stvari
koje su ljudi nepotrebno zakomplicirali kako bi liječnici imali
posla, ali to je sve tako jednostavno, prirodno i uz malo znanja
izvedivo svakom laiku.
Kada beba izađe van jedino što je važno je da bude s majkom. Ako
slučajno teže diše, vjerojatno joj se u nosiću nalazi još malo sluzi
koja ometa prohodnost zraka. To se brzo i lako može riješiti prislanjanjem
svojih usta na bebin nos i usisavanjem ostatka sluzi. Može se nabaviti
i mali aspirator za nos, ali to je nepotrebno i komplicirano. Pupkovina
se ne smije rezati sve dok ne prestane pulsirati, tj. tek kad krv
prestane teći njome, jer beba pomoću pupkovine još neko vrijeme
nakon poroda prima kisik u slučaju da ima problema sa disanjem putem
svojih pluća. Uz to beba kroz pupkovinu šalje hormone posteljici
koji potiču njeno prirodno odvajanje od maternice. Kada posteljica
sama ispadne van, pupkovina bi do tada trebala biti bez krvi i samo
je treba prerezati sterilnim škarama 15-ak cm dalje od bebinog pupka
(po potrebi se može i podvezati). Ako je beba čista (nije jako uprljana
sa sluzi i krvlju) nije ju odmah potrebno prati i nepotrebno maltretirati.
Ona ima sve što joj treba dok leži na majci (važno je samo da joj
je dovoljno toplo). Pupak se kasnije jednostavno napraši Bivacin
ili Dermatol praškom i prekrije sterilnom gazom. -Ako vam nije teško
osigurajte si i bazen. Topla voda ublažava bolove kod trudova, a
vjerujem da je takav ambijent prekrasna dobrodošlica bebi. Ja sam
imala pripremljen bazen ali nisam u njemu rodila. Za bazen je potrebno
nabaviti grijač vode i održavati optimalnu toplinu (ne više od 37C).
Svakako ga treba pripremiti par dana prije poroda. Informirajte
se o porodu, ali isto i o razdoblju poslije poroda, o odnosu prema
djetetu i brizi za njega. Jedina knjiga koja iskreno osposobljava
roditelje da budu samostalnosti (neovisni o liječnicima) je "Zdravo
dijete unatoč liječnicima" Robert.S.Mehndelson-a, a jedina knjiga
koju priznajem što se tiče odgoja djece je "Slobodna djeca Summerhilla"
A.S.Neill-a. Toplo preporučam! Ipak, najveći instruktor je dječje
srce - slijedite njega i nikada nećete pogriješiti. Ne postoji veći
zločin na svijetu od uzimanja beba majkama, ne postoji trenutak
u životu kad dijete tako jako treba majku kao kad tek pristigne
na ovaj svijet, ne postoji teži osjećaj u životu od toga kad liječnici
oduzmu novorođeno dijete majci. To je stvar u kojoj ne bi smjelo
biti kompromisa. Razmišljanje da treba stisnuti zube i to žmirećki
proći je velika zabluda zato što loš bolnički porod može ostaviti
nesagledive duboke posljedice u majci, a još više u djetetu. I zato
bar nama majkama ne bi trebalo biti svejedno. Ako buduća majka nije
fizički ili psihički sposobna da rodi sama kod kuće preporučam da
rodi u nekom rodilištu koje će zadovoljiti njene želje - u Postojni
ili Austriji ili bilo kojoj drugoj zemlji gdje na porod ne gledaju
kao na bolest u kojoj treba uvijek intervenirati. Financijski gledano,
svaki novčić uložen u porod biti će vraćen stostruko. Ako nemate
izbora nego roditi u Hrvatskoj, obavezno izaberite neku od Baby's
friend hospital (Čakovec, Koprivnica…), ali nemojte se previše oslanjati
na taj znak jer, vjerujte mi, tamo nitko nije vašoj bebi prijatelj,
već prije čovjek zaposlen na proizvodnoj traci. Raspitajte se za
svoja prava prije poroda!!! Nemojte sebe i svoje dijete prepustiti
tom besmislu!!! Razgovarajte sa liječnikom i babicama i zahtijevajte
prirodan porod!!! Ne dopustite da beba dok ste u bolnici ne bude
s vama!!! Nemojte čekati da sami iskusite tu grozotu, nego vjerujte
tisućama žena koje svoje dijete nisu ni dotaknule kad se rodilo,
nisu osjetile onaj prekrasan, iskonski osjećaj povezanosti i blaženstva
u prvih par sati nakon poroda, nisu svoje dijete mazile i ljubile
kada su to željele!!! Neka vam one ispričaju kako je to osjetiti
prazan trbuh, a djeteta nema u njihovom naručju, nego neutješno
plače daleko od svoje majke s kojom su 9 mjeseci neprekidno bili
povezani, okruženo samo hladnim bolničkim zidovima i licima koja
im nasilno guraju silikonske bočice u usta, kupaju i previjaju bez
imalo ljubavi i suosjećanja dok se njihova lica grče od bespomoćnosti
i plača!!! Ne morate to doživjeti, vi i vaše dijete imate pravo
na ljubav. Sada je samo pitanje vaše odlučnosti da li ćete to prihvatiti
ili ćete dopustiti da se i dalje tako postupa sa najnježnijim i
najneiskvarenijim bićima - našom djecom, i njihovim majkama. Nitko
to neće promijeniti ako majke to ne žele. Liječnici će naći milijun
razloga kako bi zadržali posao, milijun razloga kako bi vas uvjerili
da vi niste kompetentne da rodite, milijun razloga kojima će vas
zastrašivati… Ali postoji samo jedan razlog da to prestane, a to
je - Ljubav.
(povratak na vrh)
Petra (26) i Marko (28) Blagojevic iz Zagreba.
"Zovem se Petra Blagojević i rođena sam 04.03.1978. u Zagrebu.
Moj muž zove se Marko Blagojević i rođen je 27.08.1976. u Zagrebu.
Naš sin Elijah rođen je 02.04.2004., u kišno petkovo jutro, u našem
stanu. To nam je prvo dijete. Trudnoća mi je prošla u najboljem
redu. Kako to obično biva, čovjek tek počne osvještavati određene
stvari u svom životu onda kad mu se događaju. Pa sam tako i ja tek
počela razmišljati o porodu kada sam zatrudnjela, a intenzivnije
nakon par mjeseci trudnoće. U petom mjesecu trudnoće čvrsto sam
odlučila roditi doma. Porod kod kuće ili "Prirodni porod" je u Hrvatskoj
manje poznat termin, da ne kažem nepoznat i na žalost od većine
ljudi negativno osuđen. S druge strane, u zapadnom svijetu to je
sasvim normalna pojava, prihvatljiva i poželjna. U jednom dijelu
Nizozemske 95 posto žena radja na takav način. Također i 20 000
amerikanki godišnje. Nekad je to uz pomoć babice ("doule"), a nekada
ne. Zakonski je u Hrvatskoj dozvoljen porod kod kuće, samo treba
slijedeći dan pozvati privatnog pedijatra koji će dati potvrdu o
rođenju i sa tom potvrdom se ide na općinu prijaviti dijete. Nažalost
u Hrvatskoj ne postoji mogučnost da babica dođe porađati kod kuće,
ako je u državnoj službi, jer je to protuzakonito. Postoji jedino
mogučnost da si čovjek nađe sam babicu, možda koja je u penziji,
ili po struci babica, a da to ne radi. Da je porod kod kuće nezakonit,
Marko i ja se ne bi nikada odlučili na to jer smo ljudi koji žive
uzornim životom, u ljubavi, poštivanju i istini. U tom slučaju,
išli bi vjerojatno u Sloveniju ili Beč. Osim nas, poznam još 2 bračna
para iz Zagreba koji su također rodili kod kuće, a za još 3 para
znam iz priče. Uopče ne sumnjam da ih ima još. Na internetu postoji
jako puno stranica o toj temi, samo treba utipkati na pretraživaču
"unassissted childbirth", "prirodni porod" ili slično. Ja sam se
bila odlučila za takav porod jer sam poklonik prirodnog načina života.
Htjela sam najbolje za svog sina Elijaha i za sebe, a to se po mom
mišljenju ne moze dobiti u klasičnom hrvatskom rodilištu. U RODILIŠTU
žena dobije "krasne" stvari: 1. NEPOTREBAN DRIP (umjetne trudove
injekcijom, tj. kemikaliju od svinjeće sperme) 2. NEPOTREBNU EPIZIOTOMIJU
(rezanje međice), 3. NEPOTREBNO BUŠENJE VODENJAKA SKALPELOM, 4.
NEPOTREBNO AGRESIVNO ČUPANJE I IZVLAČENJE DJETETA, 5. NEPOTREBNU
EPIDURALNU INJEKCIJU (anestezija-od koje se dijete i maternica uljene
i koja je vrlo, vrlo opasna) 6. NEPOTREBNO NESTRPLJIVE DOKTORE u
sterilnim bijelim kutama i gumenim rukavicama, sa maskama na licu
7. NEPOTREBNO ŽIVČANE BABICE koje se deru na tebe 8. NEPOTREBAN
CTG koji uznemiruje i majku i dijete 9. NEPOTREBNE NEONSKE ŽARULJE
NA STROPU I OPČENITO HLADNI AMBIJENT RAĐAONE 10. NEPOTREBNO BRIJANJE
ŽILETOM SPOLNOG ORGANA 11. NEPOTREBNO KLISTIRANJE 12. NEPOTREBNO
POŽURIVANJE 13. NEPOTREBNO MUČENJE DJETETA Uz sve to žena leži u
najtežoj pozi (na leđima) za roditi, pod jakim svjetlima, a najgore
od svega je kada žena rodi. Uzimaju dijete isti tren i majka ga
ne vidi 6 sati! Pupčana vrpca se nasilno stiska da bi se potjerala
krv u majku i dijete i reže se odmah, a trebalo bi ju pustiti da
otpulsira pola sata. Tada se krv sama prirodno povučli i kada se
prereže, nema krvi. Devet mjeseci dijete je pored majčinog srca
u ugodnoj toploj vodi, u mraku, i sve što njemu treba kada izađe
van je majka, majčino mlijeko, toplina. A ne rezanje, tuširanje,
mjerenje, podhlađivanje i ostalo masakriranje koje dijete prolazi.
Oni to zovu RUTINA. Potom se dijete stavlja u boks gdje leži kao
sardina i plače slijedećih 6 sati sa ostalo 30 - ero druge djece
jer ne zna sto ga je snašlo. Nema mame, nema topline, nema majčinog
otkucaja srca-dječje najdraže melodije, nema ničega što pozna. Te
traume ostaju cijeli život.. Uglavnom, mjesecima sam se obrazovala
i osvještavala, nevjerojatno puno čitala o tome, a sad sam zaista
samo u najkračim crtama izložila razloge svoje odluke da rodim kod
kuće. Evo moje osobne priče... Trudovi su mi počeli u 8 h ujutro
na dan termina. Bilo je to 31.03.2004. Točan kao švicarska ura!
Taj dan smo muž i ja obavljali neke stvari po gradu, hodala sam
i sve je bilo ok, trudovi su bili blagi. Navečer smo išli spavati,
odspavali smo skoro cijelu noć, no pred jutro me probudila malo
veća bol od trudova. Mislim da smo opet ustali oko 8 h. Cijeli dan
smo proveli u stanu. Iz sata u sat trudovi su postajali sve jači...
Navečer oko 19 h već su me trudovi poprilično boljeli pa mi je muž
napunio kadu na moj zahtjev, da se malo opustim. Čitala sam da je
porod u vodi lakši jer se mišići opuštaju, no ja sam provela 5 sati
u vodi i nije mi baš puno pomoglo, pa sam izašla van i legla na
naš bračni krevet. Bilo je to oko 23:30 h. Ležala sam na desnom
boku, držala muža za ruku i onda se desilo nešto prekrasno - puknuo
je vodenjak, a čista topla vodica rasula se po krevetu i nogama.
Bili smo jako sretni, a moj muž je uzbuđeno rekao: "Bravo, evo on
će se sigurno roditi za najviše pola sata". No rodio se u 8.25 h
ujutro i to najviše zbog moje tvrdoglavosti. Naime, nakon što je
pukao vodenjak, ja sam se digla na koljena, tj. klečala sam na koljenima,
pridržavajući se za muža, kinderbet i ostalo... i tako provela slijedećih
7 sati!!! Znam, zvučim ludo, ali sada ću objasniti zašto. Naime,
kad mi je vodenjak puknuo dok sam ležala na desnom boku proživljavala
sam velike bolove. Jer jaki trud nosi jaku bol. A jaki trud je potreban
da pukne vodenjak ili da istjera dijete. No, kako nitko od nas ne
voli bol i svi bi se najradije prošvercali, tako sam i ja planirala.
U toj pozi na koljenima u kojoj sam bila od ponoći do sedam ujutro
bol je bila manja, no i trudovi su bili manji. Nisu bili dovoljni
da istjeraju dijete. Muž me je nekoliko puta molio da legnem nazad
na desni bok da to već jednom završi, no ja nisam imala hrabrosti
suočit se sa boli. A on nije vršio pritisak, pustio me da radim
po svom. No, u sedam ujutro vidjela sam da se moram suočiti... i
legla sam na desni bok. Kako sam legla, tako se glavica počela pojavljivati!
Jest da je boljelo, ali napokon je krenulo... Sat i pol rađala sam
glavicu, opet u pozi klečanja, a rukama sam se držala za zid. Marko
je otraga gledao u moju stražnjicu i prvi je vidio lice našeg sina.
Dok je glavica bila skroz vani nastao je tajac, muk, neka tiha euforija,
no pomislila sam da ne znam hoću li imati snage rađati njegovo tijelo
tako dugo kao i glavu. No, prevarila sam se... Jer on je u sljedećem
trudu iskliznuo van kao neka lignjica... Prekrasni mali dječačić
kojeg je tata uhvatio, a zatim stavio meni na dojku da doji. I odmah
ju je prihvatio. Osjećala sam se prekrasno, valjda su mi hormoni
udarili u glavu, tako kažu... Držalo me neopisivo blaženstvo nekoliko
sati!!! To je jedinstven i neponovljiv osjećaj u mom životu! Mogu
još reći neke detalje...prvi dan trudova jela sam normalno a vršila
veliku nuždu pet puta, a drugi dan trudova jela sam samo juhicu
i isto pet puta vršila veliku nuždu. Dakle tijelo se samo prirodno
očistilo. Deset puta u dva dana. Nisu bili potrebni nikakvi agresivni
klistiri. Lijepo mi je bilo roditi doma jer sam bila gola, jer je
bio topli i poznati ambijent, jer sam šetala po stanu kad sam htjela,
jela što sam htjela, spavala kad sam htjela i jer sam bila u svom
domu. Bili smo samo muž i ja i moram ga pohvaliti, bio je stvarno
divan i hrabar. Sretna sam jer imam tako prekrasnog muža koji mi
je i u ovome dao jako veliku potporu. Bez njega ne bih uspjela.
Drago mi je da je naš sinčić prvorođenac izašao na naš bračni krevet,
u tople ruke koje ga vole i u toplu atmosferu puno ljubavi. Vise
o meni mozete pricitati na mom blogu http://prirodniporod.blog.hr
Veliki pozdrav od Petre"
(povratak na vrh)
Priča o Johnovom rođenju
(od Laure Shanley)
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Kad smo moj muž David i ja 1977. prvi puta odlučili
roditi svoju bebu kod kuće bez medicinske pomoći, pojma nismo imali
koliko je bolničko rađanje postalo neprirodno. Međutim znali smo
da ne osjećamo ugodnim stavljati se u tuđe ruke i potpuno smo vjerovali
u moju sposobnost da sigurno i lako rodim bez vanjskog uplitanja.
Oboje smo čitali knjigu Grantly Dick-Reada, Childbirth
without fear (Rađanje bez straha) (David mi je u stvari posudio
tu knjigu prve večeri našeg susreta!) i znali smo da su problemi
pri rađanju uglavnom uzrokovani ometanjima od strane uma majke ili
ruku pomoćnika. Rješili smo da ćemo time što rađamo sami kod kuće
ukloniti bilo kakvo vanjsko ometanje, a rad s mojim vlastitim strahovima
i sumnjama će me spriječiti da sama sebi budem zapreka kad dođe
vrijeme da rodim naše dijete.
Jednako su bile važne knjige Jane Roberts (od najveće
pomoći je bila the Nature of Personal Reality - Priroda osobne stvarnosti)
koje su se bavile idejom da sami stvaramo svoju stvarnost prema
svojim željama, uvjerenjima i namjerama. Ono što mislimo postaje
stvarno. Svatko od nas je beskonačno snažniji nego što shvaćamo.
Problemi se pojavljuju kada se zbog straha i sumnji odreknemo svoje
snage.
Do vremena kad sam začela naše prvo dijete, Johna,
već smo iskusili snagu vjerovanja i znali smo da nema razloga da
sumnjamo u sebe glede rođenja djeteta. Ako možemo zamisliti sigurno,
bezbolno rođenje kod kuće, možemo ga i stvoriti. To naravno važi
u slučaju da smo voljni raditi na sebi.
Svaki dan tijekom svoje trudnoće, vizulaizirala
sam kako s lakoćom rađam. Izgovarala sam uvjerenje-sugestiju da
se ne plašim roditi, niti se stidim svog tijela ili svoje seksualnosti.
Govorila sam sebi da se potpuno volim i opraštam si i da znam da
zaslužujem dobar porod.
Pored toga što sam rabila afirmacije (sugestivna
vjerovanja) i vizualizaciju, također sam radila sa svojim snovima.
U početku svoje trudnoće sanjala sam da sam u bolnici okružena svojim
ocem (liječnikom) i drugim doktorima. Bila sam uplašena i u bolovima.
Međutim, kako je moja trudnoća napredovala, moji snovi su se promijenili
i ubrzo sam sanjala o bezbolnom, lakom porodu kod kuće. Do vremena
kad su počeli trudovi, osjećala sam kao da sam to doslovno radila
već prije. Snovi su mi omogućili vježbanje tag najvažnijeg, događaja
koji mijenja život.
20. kolovoza popodne, počela sam osjećati nešto
za što sam pomislila da bi mogli biti trudovi. Negdje oko ponoći
sam znala da je to upravo to. David je pozvao tri naša prijatelja
(sve muškarce) koji su željeli prisustvovati rođenju, zajedno sa
snimateljem koji je pravio film o nama.
Slijedeći sat sam provela na toaletu jer sam našla
da se tamo osjećam najudobnije. Svi muškarci su visjeli oko mene
u kupaonici i smijali smo se razmišljajući kako to mora čudno izgledati
- žena u trudovima sjedi na toaletu okružena s pet muškaraca. David
me je poticao da izgovaram afirmacije da se ne plašim i da vjerujem
u unutarnju pomoć.
Oko 1:30, dok sam sjedila na toaletu, pukao mi je
vodenjak i nekoliko sekudni kasnije posegla sam dolje rukom i osjetila
Johnovo lice kako pritišće u moj perineum. Nisam tiskala - izlazio
je sam od sebe. U tom trenutku mi se učinilo da je bolje da odem
u krevet. Sjećam se da sam se osjećala poput divlje životinje. Znala
sam da moje tijelo zna što radi i ne želi da se bilo tko upliće.
Kad sam došla do kreveta, bila sam na rukama i koljenima
i spremala se izvrnuti na leđa kad sam čula neki glas u svojoj glavi
koji je veoma odlučno rekao, "Ne izvrči se."Tijekom svoje trudnoće
nisam čitala ništa o nepoželjnosti rađanja u ležećem položaju, tako
da sam upravo planirala roditi ležeći položena na leđa. Međutim,
nije se moglo pogriješiti u namjeri tog glasa, te sam ostala u položaju
na sve četiri. Nekoliko sekundi kasnije napravila sam jedan polu-voljni,
polu-nevoljni stisak i John je doslovce izletio iz mene. David ga
je uhvatio u zraku. Mogla sam osjetiti radost u njegovom glasu kad
je rekao, "Dječak je!"
Okrenula sam se i David mi ga je položio na trbuh.
Sve je izgledalo nestvarno. U jednom trenutku je bio u meni, a u
drugom je bio vani. Nakon što smo pustili Johna da se navikne na
svoje novo okruženje, David je zavezao konopčić oko njegove pupčane
vrpce, a naš prijatelj Rick ju je prerezao svojim džepnim nožem.
Onda su ga svi muškarci uzeli u drugu sobu i prvi put ga okupali.
Otprilike sat kasnije sam ustala i izručila placentu u toalet. David
ju je pokupio i odnio u šumu.
Nekoliko sati kasnije, svi naši prijatelji su otišli
kućama, a David i ja smo pali u dubok miran san sa svojim novorođenčetom
između nas.
(povratak na vrh)
Priča o Willijevom rođenju
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Godinu i pol dana nakon što sam rodila svog prvog
sina Johna, shvatila sam da sam trudna s Willijem. Opet sam imala
veoma zdravu trudnoću. Nikad nisam doživljavala jutarnju mučninu
ili imala bilo koji drugi od takozvanih "simptoma" trudnoće (za
koje vjerujem da su često izazvani strahom). Odlučila sam roditi
na rukama i koljenima jer je to tako dobro funkcioniralo sa Johnom,
ali u snu mi se pokazalo drugačije. U snu, gledala sam ženu kako
rađa stojeći. Opkoračila je malu plastičnu kadicu za bebe i sama
uhvatila bebu. Dok sam je gledala, čula sam drugu ženu kako mi veoma
nježno govori, "Reci joj da upamti da se previše ne trudi." Razumjela
sam o čemu žena govori i smiren osjećaj tog sna zadržao se sa mnom
tijekom ostatka trudnoće.
Htjela bih ovdje naglasiti da ne slijedim svaki
svoj san, ali ovaj je bio drugačiji. Činilo se da dolazi iz najdubljeg
dijela mog bića. Tako sam odlučila vjerno ga slijediti - sama ću
uhvatiti dijete stojeći nad svojom kadicom, i neću si smetati i
raditi bilo što što bi moglo ometati taj proces.
17. kolovoza ujutro počela sam osjećati stezanja.
David i ja smo vodili ljubav i sjećam se osjećaja kako je iza jednog
orgazma odmah slijedila kontrakcija. Ritmično stezanje mog uterusa
tijekom orgazma bilo je gotovo identično toj kontrakciji. Činilo
se kao da imaju isti uzorak (iako, moram priznati da je orgazam
bio ugodniji!).
Nekoliko minuta kasnije sam išla preko sobe kada
mi je pukao vodenjak. Uzela sam svoju kadicu i stala iznad nje kako
mi je pokazano u snu. U tom trenu nisam mogla osjećati kontrakcije,
ali znam da sam ih imala jer kad sam stavila ruku u rodnicu, mogla
sam osjećati mišiće svog pelvisa kako se ritmično stežu oko nje.
Nekoliko minuta kasnije jedna nožica se pojavila između mojih nogu.
Nisam očekivala porod na zadak, iako mi je moja prijateljica tijekom
trudnoće rekla kako je sanjala da je beba u meni položena desnom
stranom na gore.
David i ja smo ponovili afirmaciju da će sve biti
u redu, a zatim smo strpljivo čekali da se Willie rodi. Malo po
malo njegova nogica se spuštala i uskoro je iskočila i njegova druga
noga. Kad sam osjetila da je pravi trenutak, jednom sam stisnula
i nježno ga izvukla za noge. David i John su bili u drugoj sobi
ali su upravo ušli kad se pojavio Willie. David je uzbuđeno vrisnuo,
"Uspjela si!", a Willie je odmah počeo sisati. (Slučajno, dvanaest
godina kasnije, čitala sam da Michel Odent, čuveni francuski obstetričar
kaže, da za porod na zadak žena uvijek mora biti u "stojećem čučećem"
ili "uspravnom" položaju, a pomoćnik ako je ikako moguće nesmije
apsolutno ništa raditi i ne smetati. To je bila poruka iz mog sna.)
Uskoro nakon rođenja sanjala sam da mi je Willi
govorio. Rekao mi je da je dio razloga što je njegovo rođenje bilo
tako brzo i lako (bio je rođen dva sata nakon prve kontrakcije)
to što ni on nije bio uplašen. Bebe uvijek pokupe naša vjerovanja,
i prije i nakon rođenja, tako da neustrašiva majka znači neustrašivu
bebu.
Danas je Willi sretan i neustrašivi dvadesetjednogodišnjak!
(povratak na vrh)
Priča o Joyinom rođenju (od Laure Shanley)
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Toplo je jutro mjeseca studenog u Coloradu. Nisam
dobro spavala i razdražljiva sam. Moj muž David i ja smo se prepirali,
a ja sam u devetom mjesecu trudnoće. Posljednjih 24 sata osjećam
kontrakcije.
David kaže da ide u knjižnicu. Dobro, mislim si
u sebi, treba mi mir i tišina. Čim je otišao moje kontrakcije su
se promijenile i znam da je porod blizu. Četverogodišnji John i
dvogodišnji Willie spavaju. Razmišljam pozvati moju prijateljicu
Laurie, ali odlučujem da neću. Ovog puta porađam sama. John je bio
rođen u Davidove ruke u našoj spavaćoj sobi, a Willie je bio rođen
u moje, dok su David i John stajali blizu. Znam da ovog puta mogu
sama. To je moj izazov. Planina na koju se moram popeti. Znam da
mogu.
Tuširam se. Kontrakcije su snažnije - još snažnije
nego što su bile s dječacima, ali ovog puta sam sama i znam da se
plašim. Voda me smiruje. Vičem. "NE PLAŠIM SE," Glasno si kažem,
"MOGU TO UČINITI!"
Izlazim iz tuša i uzimam moju malu kadicu za kupanje
beba tako da mogu stati nad njom i uhvatiti svoju bebu. Zvoni telefon.
Iz nekog razloga se javljam. To je sekretarica sa univerziteta koja
želi naručiti uštipke - iz svoje kuće vodim uslugu dostave uštipaka.
Kažem joj da sam u trudovima i da me nazove kasnije. Ona paničari
i kaže, "Ali kome ću predati ovu narudžbu za uštipke?!" Spuštam
slušalicu i smijem se - ona se ne brine oko toga što ja trebam roditi
nego da joj neće biti dostavljeni uštipci.
Vraćam se do kadice i opkoračim je. Ne guram. Ova
beba izlazi sama od sebe. Pogledam dolje i vidim lice prekriveno
tankom opnom. Beba je još uvijek u vodenjaku. Vodenjak puca dok
ona klizi u moje ruke. Dok joj tijelo izlazi pogleda me u oči. Ushićena
sam. Nema nikog drugog na svijetu - samo ona i ja. Ona je najljepši
dar koji sam ikada primila. Privijam je uz sebe i plačem. Uspela
sam se na planinu. Došla sam do vrha i nagrađena sam iznad svih
očekivanja!
U nekoliko minuta dok čućim nad kadicom isklizne
placenta. Podvezujem i režem njenu pupkovinu i polažem je u sjedeljku.
Iznenada osjećam iscrpljenost. Ležem na kauč i počinjem čuti neobične,
drage zvukove - oceanske valove koji se nježno razbijaju o obalu
i udaraljke pokretane vjetrom - ali mi smo tisuće kilometara od
mora i danas nema vjetra. U ekstazi sam.
Dječaci se bude, ljube svoju sestru i pripremaju
mi čašu čokoladnog mlijeka. Ispijam je i tražim još. Sat kasnije
ustajem i tuširam se. Osjećam se odlično. Kao i kod mog drugog poroda,
nema naknadnih bolova. Svi se oblačimo i stavljamo našu novu bebu
u bijelu pletenu nosiljku. Idemo niz ulicu tražiti Davida. Lebdim
u zraku. Ushićena sam.
Nalazimo Davida. Ljubi me. Ljubi našu novu bebu.
Svijet je divan.
(povratak na vrh)
Priča o Michellinom rođenju (od
Laure Shanley)
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Michellino rođenje je bilo lako koliko samo može
biti. Jedno nedjeljno jutro oko sedam sati, počela sam osjećati
kontrakcije. Moj muž David je ustao i otišao na kauč čitati novine.
Nisam mu rekla da sam u trudovima. Kao i s Joyinim rođenjem, htela
sam samoću. Dok sam ležala u krevetu izgovorila sam afirmacije da
potpuno surađujem sa svojim tijelom. "Ne suprotstavljam se tome
ni na koji način," govorila sam sebi. Osjetila sam kako klizim u
stanje potpune opuštenosti. U cijelom mom tijelu nije bilo niti
jednog napetog mišića.
U 8:15 sam ustala i otišla preko hodnika do kupaone.
"Kupat ćeš se?" upita David. "Da," odgovorih, još uvijek ga ne obavještavajući
da sam u trudovima. Pustila sam vodu u kadi, sjela na toalet i zamjetila
vodenjak među svojim nogama. Prsnuo je i nekoliko sekundi kasnije
pojavila se glava. Malo sam stisnula i Michelle je kliznula u moje
ruke. Pupkovina je bila labavo ovita oko njenog vrata i ja sam je
odmotala. Malo je zaplakala i smjesta počela sisati.
"David," pozvala sam, "možeš doći na trenutak?"
David je čuo plač ali je pomislio da je mačka u kupaonici. Došao
je niz hodnik, pogledao u kupaonu i vidio me kako sjedim tamo dojeći
novorođenče. Ne treba reći da je bio iznenađen! Nekoliko minuta
kasnije, oprao je škare i prerezao pupkovinu. Ovog puta se nismo
trudili da je zavežemo i sasvim je dobro zacijelila. Malo zatim,
placenta je skliznula u toalet.
To popodne, Joy, Michelle i ja smo otišli na krštenje
djeteta koje su neki moji prijatelji neznajući zakazali za to popodne.
Mislila sam da mi je vrijeme poroda negdje prema sredini mjeseca,
tako da se nisam protivila kad su htjeli imati krštenje petoga.
Svi su bili iznenađeni kad su vidjeli Michelle na vanjskoj strani
mog tijela!
Danas je Michelle zdrava i sretna četrnaestogodišnjakinja.
(povratak na vrh)
Nalaženje istine (od Corey Alicks)
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Moje prvo iskustvo "poroda", prije pet godina, bilo
je planirano kao porod kod kuće s primaljom, a preobratilo se u
kataklizmičku katastrofu u bolnici, u kojoj je moja beba, sin Hans,
bio izrezan i uzet mi putem carskog reza. Opća anestezija još nije
počela djelovati kad je kirurg počeo rezati u moj trbuh. Trebale
su mi godine da sve to razložim i shvatim i saznam što se stvarno
i zašto dogodilo. Mnogo bi se toga moglo reći, ali u osnovi, položila
sam svu svoju vjeru u primalju, povjeravajući njoj da obavi taj
porod, umjesto da sam se obraćala sebi. Potpuno sam krivo razumjela
ideju "preuzimanja odgovornosti" i "posjedovanja" svoje trudnoće
i iskustva poroda. Pojma nisam imala što je porod. Naravno, daleko
od toga da je to bio vapaj za obstetričarom i bezumnim prihvaćanjem
bolničkog "poroda", ali vidite, završilo je na isti način.
Pod zagušujućom lavinom bola i traume, zasvijetlilo
je dovoljno instinkta da me osposobi da naslutim da je sve to bilo
krivo; da to nije onako kako je trebalo biti, da nije smjelo biti;
to nije bio način koji mi je namijenjen da iskusim porod, tu najveću
inicijaciju života. Nije moglo biti. Naprosto nisam mogla nastaviti
sa životom i dopustiti da fizičko i duhovno silovanje budu sve što
znam o porodu.
Tako je moje drugo dijete bilo začeto s tom gorućom
željom za istinom.
Ovog puta sam odabrala dvije tradicionalne primalje
u drugoj državi koje su prakticirale zajedno i imale reputaciju
da često rade sa ženama koje su imale carski rez i da imaju 0% stope
prebacivanja u bolnicu! Još jednom, stavila sam sebe i moju bebu
u tuđe ruke, ali bio je to neophodan korak ka mojoj potpunoj snazi
i razumjevanju. One nisu bile iscjeliteljice ili učiteljice, i kroz
njih, cvale su moja vlastita vjera i samopouzdanje.
Rodila sam, triumfalno i prkosno, svoju 5 kilograma
tešku kćer Annu, nakon 37 sati teških trudova. Bilo je to rađanje
puno strasti, i upravo kao što je prošla kirurška mora izmjenila
moj život, tako isto je i ovaj porod u sobi osvjetljenoj svijećama.
Počela sam vidjeti što je moguće.
Slijedeće tri godine provela sam izučavajući o porodu
sve što sam mogla i što sam dublje ulazila postajalo je sve jednostavnije.
Veoma duboko sam zašla u duhovne aspekte začeća, trudnoće, poroda,
novorođenčeta, dojenja i majčinstva. Do vremena kad je bila začeta
moja najnovija beba, s kristalnom jasnoćom sam razumjela (što sve
duboku u našoj duši znamo) da su apsolutno i jedino majka i beba
te koje rađaju - ne muškarci, ne doktori, ne primalje, ne muževi;
to je sigurno i to djeluje; i da mi žene koje rađamo imamo potpunu
i savršenu sposobnost da definiramo i napravimo taj proces toliko
savršenim koliko možemo.
Ovog puta sam odlučila stvarno preuzeti punu odgovornost
za doborobit sebe i svoje bebe. Tko to može bolje nego ja? "Odsustvo"
prenatalne njege, kojoj sam se izložila, i koje su neki vidjeli
kao neodgovorno, je naprotiv, bilo potpuno odgovorno, daleko odgovornije
nego obraćanje nekom drugom i "puštanje da on to učini". Kao svoja
vlastita, najbolja skrbnica, pripremila sam se za taj porod fizički,
psihički i duhovno.
Već na početku sam napravila popis faktora i elemenata
koje jesam ili nisam htjela da budu dio tog iskustva. Glavni fokus
mi je bio da stvorim apsolutno neprekinuti, neremećeni proces porađanja,
kojeg ću u potpunosti kontrolirati ja. Nisam htjela ničije uplitanje
dok rađam. Nisam htjela preporuke, upute, provjere, mjerenja i etiketiranja.
Imala sam potpunu vjeru da ću imati siguran i normalan porod. Vjeru
i znanje. Također sam htjela osigurati najnježniji mogući porod,
najtopliju dobrodošlicu, uz krajnju zaštitu i poštovanje prema toj
novoj bebi. Porod u vodi bio je očit i sjajan izbor.
Odlučila sam zamoliti jednu od Anninih primalja
da ostane u našoj kući tijekom poroda. Ne da bi mi "pomogla" roditi,
već kao duhovna družica. Ona je bila religiozna i nježna žena i
osjećala sam da želim njen duhovni utjecaj. Morala sam s tim biti
veoma na čisto unutar sebe, jer, ako sam vjerovala u porod, zašto
mi treba "sigurnosna mreža"? Ona je poštovala moju želju da rodim
sama i složila se slijediti moje vodstvo. Sva ta razmatranja su
bila uzaludna, jer beba je odlučila doći prije nje. Čista energija
mog najistinskijeg bića bila je jača. Nismo imali primalju.
Pri kraju moje trudnoće, rekla sam svom mužu, Peteru,
kako vjerujem da nema razloga da se toliko naprežem i ponovo imam
tako teške trudove; da bih to ovog puta, sasvim dobro mogla napraviti
u recimo, četiri sata. Pa, nakon što je sve to rečeno i napravljeno,
rodila sam u dva i pol sata!
Kad je postalo jasno da beba dolazi i da smo sami,
Peter je počeo postajati nervoznim. Ništa od toga kod mene. Nije
bilo mjesta za sumnju i strah. Bila sam mirna i čvrsta. Hans i Anna,
koji su imali gotovo pet i tri godina, vidjeli su mamu "u trudovima"
kako kuha večeru, slaže rublje, šeće uokolo i sretna je i normalna.
Bilo nam je udobno kod kuće i mama će imati bebu.
Čim sam ih stavila u krevet, stvari su postale mnogo
intenzivnije i osjećala sam se spremnom ući u vodu. Postavili smo
bazen za porod pred ognjište i bilo je tako nebeski skliznuti u
toplu, duboku vodu u tamnoj, vatrom osvjetljenoj sobi.
Još uvijek se stresem kad pomislim kako sam posegla
u sebe i osjetila njenu glavu; bez ogledala, bez da je tko drugi
vidio, samo apsolutna povezanost, samo ja; i kako sam, dok sam plutala,
lebdeći u porođajnoj vodi, izgurala Evu i istu tamnu vodu, kao da
smo obje bile rođene.
Gledali smo je, još uvijek pod vodom, kako lebdi
raširenih ruku, gleda nagore prema nama, dok njeno tijelo bliješti
nezemaljskim svijetlom. Peter je sjedio na podu pored bazena, a
ja sam polako iznijela lice naše bebe na površinu. Bio je to najsvetiji
trenutak u našem životu. Disala je nenaporno i bez zvuka.
Placenta se rodila pet minuta kasnije, dok sam čučala
u vodi i izgurala je u vlastite ruke, a Peter je držao Evu, s rukama
u vodi.
Dok ovo pišem, prošlo je pet mjeseci od poroda,
ali još mi se vrti od tog iskustva. Kroz Evino rođenje, konačno
sam našla i živjela istinu moje ženstvenosti.
(povratak na vrh)
Moja odluka za kućni porod bez pomoći (od Lisae
J. Patton)
Ljubaznošću Laure Shanley za hrvatske čitateljice
i čitatelje prevedeno sa stranice www.unassistedchildbirth.com
Tijekom prvih mjeseci moje treće trudnoće, dok sam
bila pod skrbi svog ginekologa, počela sam preispitivati službenu
medicinu i porod u bolnici. Svoje prvo dvoje djece sam rodila u
bolnici.
Kod moje prve trudnoće, trudovi su počeli sa 37,5
tjedana. Vodenjak mi je puknuo u 2:20 ujutro. Nakon što sam kod
kuće četiri sata imala trudove uputila sam se u bolnicu. Primila
sam supozitorij prostaglandina i rekli su mi da šećem. Četiri sata
kasnije, bez ikakvog znatnog napretka, dali su mi drugi supozitorij,
stavili na drip Pitocina, intravenoznu tekućinu te pripojili na
vanjsko promatranje fetusa. Nakon 10 sati trudova, nisam dovoljno
brzo napredovala, te su izveli vještačko bušenje membrane, pripojili
me na praćenje krvnog pritiska, dali me Demerol i prebacili me na
unutarnje praćenje fetusa. Pripojena tako na tolike aparate, više
nisam mogla hodati ili mijenjati položaj. Bila sam na leđima, gdje
sam i ostala slijedećih 9 sati. Nakon 19 sati trudova, dali su mi
epidural koji je djelovao samo na jednu stranu. Povraćala sam što
mi je pomoglo da dosegnem 9 cm, te su mi rekli da guram. Oko 15
minuta kasnije počela se pojavljivati glava. Doktor je izvo epiziotomiju
i glava je izronila. Okretao je i vukao i moja kćer je iskliznula.
Aamber je bila teška dva i pol kilograma. JASNO da nije bilo potrebe
za epiziotomijom. Još satima sam se osjećala drogiranom. (13. kolovoz
1993.)
S mojom drugom trudnoćom htjela sam da porod ide
drugačije. Već je prošlo tri dana nakon mog termina kad mi je pukao
vodenjak u 3:30 ujutro. Stavila sam pod sebe ručnik i vratila se
na spavanje do 6:30. Ustala sam, kao i obično se istuširala i obukla
i stigla u bolnicu oko 9:00. Kad su saznali kad mi je pukao vodenjak
smjesta su mi dali supozitorij prostaglandina i rekli mi da hodam.
Odlučna da izbjegnem Pitocin, htjela sam hodati što sam duže mogla.
Oko 11:30 sam dosegla 5 cm te su mi dali Demerol nakon čega sam
nastavila šetati. Sa 7 cm sam još uvijek pokušavala hodati ali su
kontrakcije bile tako učestale da sam se prepustila porođajnoj stolici.
Kad sam već tražila drugu inekciju Demerola, ponovo su me pregledali
i našli da sam otvorena 10 cm. U 4:05 su mi rekli da guram, a u
4:19 se pojavila glava. Odbila sam prijedlog za epiziotomiju i rasparala
se kad se pojavila glava moje kćeri. Nije se potpuno okrenula i
stoga je zadobila veliku kontuziju na vrhu glave. Njen brzi silazak
nije dao vremena da joj se isuše pluća, tako da je bolničarka odjurila
s njom na isisavanje i položila je u inkubator. Jasmin je imala
4 kilograma. (5. kolovoz. 1995.)
Naravno da sam pomislila da su mnoge od ovih neugodnosti
tih dvaju poroda mogle biti izbjegnute. Zašto se tako prirodan proces
susreće s medicinskim nesrećama?
U prvim mjesecima moje treće trudnoće, moj muž Aaron
i ja smo razmatrali kućni porod uz primalju. Ja sam u stvarnosti
željela porođaj bez pomoći, ali znala sam da moj muž osjeća nelagodu
prema toj ideji. Razgovarali smo s nekoliko primalja, ali smo bili
obeshrabreni količinom intervencija koju je svaka od njih predlagala.
Nismo htjeli uplitanja iz vana ako ne postoji problem. Konačno smo
rješili da je porod bez pomoći jedini način da imamo stvari onako
kako smo MI željeli. Pretraživala sam internet radi bilo čega o
kućnom porodu i porodu bez pomoći. Bila sam dirnuta količinom dostupnih
informacija. Čitala sam knjigu Laurae Shanley Unassisted Childbirth
(Rađanje djeteta bez pomoći). To me ojačalo. Kroz cijeli ostatak
trudnoće nastavila sam o kućnom porodu čitati sve na što bi mi oko
palo.
Aaron je ovlašteni hipnoterapeut, tako da smo se
tjednim seansama spremili za hipnotički porod. Našla sam kompaniju
koja je imala opremu za porod i naručila sam sve što mi se činilo
da će trebati. Kupila sam vagu za bebe u obližnjem dućanu i sakupila
neke od stvari koje sam imala u kući, kao što su tamni ručnici,
krpe za pranje i čeličnu zdjelu za placentu. Sterilizirala sam jedne
škare i spremila ih u posebnu torbicu. Bila sam spremna. Nastavila
sam posjećivati svog ginekologa, ali nisam razmatrala svoj plan
za porađanje bez pomoći niti s njim niti s bilo kim drugim za kog
mi se činilo da bi me mogao razuvjeravati. Moj termin je bio 23.
siječnja i radosno sam isčekivala porod. Tijekom tjedna prije poroda
imala sam par lažnih signala (uvjerljivih). Svejedno, u stvarne
trudove sam krenula u 1:20 ujutro mog stvarnog datuma. Planirala
sam u svoj porod uključiti svoje dvije kćeri, ali su obje imale
gripu, tako da sam ih oko 7:00 poslala svojoj majci. Motala sam
se po kući u svojoj kućnoj haljini, jedući i pijući kako mi se prohtjelo.
Oko podne su stvari postale intenzivnije tako da sam sjela u naslonjač.
Moj muž mi je u svakoj kontrakciji pomago da se opustim, kao što
smo već prakticirali. Približilo se 2:30 kad sam osjetila mučninu.
Nakon slijedeće kontrakcije probila sam se do kupaone i povratila.
Znala sam da sam u prijelaznom dobu.
Odmah nakon povraćanja, osjetila sam pritisak glave
koja se spuštala. Rekla sam Aaronu da uključi video kameru (bila
je na tronošcu). Otpuzala sam u spavaću sobu gdje sam imala plahtu
raširenu na podu. Osjećala sam da se beba prirodno spušta pomalo
sa svakom kontrakcijom. Ostala sam na koljenima. Kad se pojavila
glavica, opustila sam se i duboko disala dajući svom perineumu vremena
da se rastegne. Sa slijedećom kontrakcijom vodenjak je pukao i glava
je bila vani. Perineum mi je ostao netaknut. Aaron je gledao ali
se nije miješao. Bio je veoma uzbuđen kad je vidio glavicu naše
bebe; rekao je, "Glava joj je puna kose!" Osjećala sam kako joj
se tijelo u meni okreće. Osjećala sam rukom njeno lice. Pokretala
je usta u pokušaju da zaplače. Iskliznula je (ili bolje bila ispucana)
u moje ruke i položila sam je pored sebe na plahtu. Bilo je 2:47
popodne.
Bila je mirna - Aaron se smijao od uzbuđenja i fotografirao.
Nježno sam govorila našoj novoj kčerki, masirala joj grudi i leđa
i uzimala je u ruke. Krepko je plakala. Nježno sam klizila palcem
i kažiprstom niz strane njenog nosa da isčistim zaostatak tečnosti.
Umotali smo je u ručnik i čekali placentu koja je stigla oko pola
sata kasnije. Zatim smo stisnuli i prerezali pupkovinu. Osjećala
sam se čudesno! Sjedila sam na krevetu s čistom plahtom pod sobom
i držala bebu, dok je Aaron umatao i bacao zaprljane plahte i prostirke.
Izvagali smo je i izmjerili. Imala je 3,5 kg i 50 cm. Kratko sam
se istuširala da saperem tekućinu i onda otišla u krevet. Dojila
sam je i divila se tom novom biću koje sam porodila u vlastite ruke.
Dali smo joj ime LaVergerray, prema Aaronovoj majci. (23. siječnja
2001)
Naš kućni porod bez pomoći bio je najsmirenije i
najmoćnije iskustvo koje sam ikad imala. Bio je to porod kakvog
sam sanjala i znala da je moguć.
(povratak na vrh)
Majka iz Engleske
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta
u izdanju "Ostvarenje" d.o.o.)
Nakon dva normalna poroda tijekom kojih sam svejedno
patila od svih standardnih intervencija uobičajene opstetricije,
bila sam odlučna da moj treći porod mora biti drugačiji. Ako sve
bude išlo dobro bila sam spremna naći primalju i inzistirati na
porodu kod kuće. Ali skeniranje ultrazvukom je utvrdilo da je beba
u tridesetčetvrtom tjednu okrenuta naopako i nitko nije mogao tvrditi
da će se okrenuti. Liječnik u mjesnoj bolnici je sugerirao da se
odredi datum kad će mi se potaknuti trudovi i rekao je da će se
koristiti epiduralna anestezija i kliješta. Ako to ne bude djelovalo,
shvatila sam da je carski rez sasvim uobičajena praksa za obrnuto
položene bebe.
Vratila mi se stara depresija. Očajno sam željela
da rođenje te bebe bude prirodno, a nije bilo druge bolnice osim
te uz koju sam vezala asocijacije zadnjeg porođaja kada sam osjećala
da su mi oduzeli dijete. Tom prilikom, kako sam bila pogođena, zapitah
liječnika: "Zašto je nama teže roditi nego životinjama?" Već sam
osjećala da mi je porod upropašten i mučilo me je obilje "rutinskih"
uplitanja u ono što sam smatrala normalnim fiziološkim događanjem.
On je odgovorio: "Životinjama je to sasvim druga stvar." Podrazumijevao
je da žene nisu efikasne u porodu. Viđala sam tog liječnika prilikom
posjeta prije rađanja i činilo se da je shvatio moje želje glede
poroda. Usprkos tome, izveo je moje porađanje kako je njemu bilo
zgodnije i ja sam mjesecima nakon toga osjećala da mi je živčani
sustav rastrojen. Imala sam poslijeporođajnu depresiju za koju sam
znala da izvorno nije hormonalna. Osjećala sam se prevarenom gotovo
toliko da je to boljelo. A sada, moje nade za boljim iskustvom izgledale
su izgubljene. To je trebala biti još jedna "tvornička" beba.
Čula sam za Pithiviers; znala sam da su žene iz
drugih zemalja putovale tamo. Međutim, jedva da sam to mogla zamisliti
kao mogućnost za sebe - sada sam već bila u tridesetsedmom tjednu
trudnoće. Ipak, nekoliko dana kasnije, kada sam shvatila da ću zauvijek
žaliti ako ne skupim snage i ne napregnem se da odem u Pithiviers,
nazvala sam dr. Odenta. Pitala sam mogu li doći. On je kazao: "Zašto
ne?" Kada sam rekla da je dijete okrenuto, on je odgovorio: "To
nema veze." Smjesta sam se osjećala sigurnom i ojačanom glede predstojećeg
putovanja.
Moj muž i ja smo dobro znali da će, u slučaju nužde,
vrijeme biti kratko. Nasuprot tome riziku stajalo je neizbježno
vraćanje moje depresije; ona je već počela prije nego smo se odlučili
za Pithiviers. Znala sam da ne mogu ponovo proživjeti depresiju
koju sam iskusila nakon mog zadnjeg poroda i očekivati da nakon
toga funkcioniram kao žena i majka troje male djece. Pri mojem posljednjem
prenatalnom pregledu u Engleskoj bila sam gotovo očajna kada mi
je medicinska sestra uz pomoć lutke objašnjavala kako se porađaju
obrnute bebe. Čula sam samu sebe kako protestiram kao nikada dotle
u moje tri trudnoće. Rekla sam svom liječniku: "Ako me ponovo pošaljete
u tu bolnicu, to će me dokrajčiti." Sestra me posramila uzvikujući:
"Samo kad bi ta beba čula što govorite!" Iznenada sam shvatila da
sam po prvi puta u svom životu odbacila "sustav". Nisam više marila
da li netko drži da pravim dramu. Ranije sam bila tako ljubazna
i surađivala sa medicinskim osobljem i to me nikuda nije dovelo
- čak su mi i moju vlastitu djecu rodili umjesto mene, i ovo je
vjerojatno moja zadnja prilika da uzmem od života ono što nudi.
Naprosto sam radi promjene trebala preuzeti odgovornost na sebe,
a Pithiviers je nudio alternativu koja me je privlačila. Čak mi
se sviđala i njegova udaljenost od mog doma. Osjećala sam određenu
životinjsku čežnju da odem od svega, da se sakrijem od ljudi koje
znam i da nađem posebno mjesto da rodim. Morala sam otići u Pithiviers
prije nego počnu trudovi. Ta beba će biti moja i sigurno moja. Rekla
sam svom liječniku: "Ipak, stvari se mijenjaju zar ne?" "Da," odgovorio
je, "ali to je u stranoj zemlji." Moj muž ga je kasnije obavijestio
da upravo tamo i idemo.
(povratak na vrh)
Najdraži tatice,
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta
u izdanju "Ostvarenje" d.o.o.)
Postoji jedno tjedno zbivanje koje ne bih propustila
ni za cijeli svijet. Pažljivo sam označila datume; bez provjeravanja
u svom kalendaru nisam još ni jedno propustila. I kuda to idem?
Pjevati u rodilište. Naša draga stara bakica, Marie-Louise, uvijek
je tamo, vjerna svom djelu - ili mogla bih reći svom klaviru. Kada
otvori usta da nam govori, sobu ispuni jedan od najvedrijih glasova
koji sam ikada čula. Svi pažljivo slušamo, gutajući svaku njenu
riječ kao da je nekakva poslastica. Očarani smo, obuzeti, preplavljeni.
Kada sjedne za klavir, note sipaju poput bisera. Njen glas odzvanja
pjevajući za sve nerođene bebe i majke koje ih nose. Jednostavnošću
prave umjetnice, sve nas uspijeva podići do opere!
Kada pjevamo "La flute et la belle eau", potpuno
smo nesvjesni koliko se visoko penjemo sve dok nismo dobrano u oblacima,
zaustavljajući se na visokom B. Kako smo se uspjeli toliko popeti
i onda spustiti ponovo na zemlju bez da se ozlijedimo? Iznenada,
Marie-Louise razgovara s jednim od malenih. Uvijek ima spremnu nježnu
riječ, slatku misao za djecu, za sve svježe glasove spremne pjevati.
Popravlja naočale na nosu i opet se digne u nebeske sfere dječjih
rima i uspavanki... Još uvijek se smijući, okreće se ozbiljnijim
temama, svijetu odraslih...
Iznenada, Marie-Louise ubrzava ritam. Melodije se
kreću sve brže i brže. Žurimo za njom neumoljivim tempom, ali kuda,
nitko ne zna. Puh! Treba ti dubok udah nakon takve pjesme! Marie-Louise
ustaje. Njene nestašne oči trepću iza svjetlucavih naočala. Svi
smo zagrijani tim osmijehom iskričavog duha, poezijom djetinjstva,
srećom življenja, njenim riječima i njenom muzikom. U sljedećem
trenutku traži nas da zaplešemo, maknemo stolce, slobodno lebdimo
u melodijama njene gitare. I uskoro svi plešemo.
Jednoga dana Marie-Louise je bila još boljeg raspoloženja
nego inače. Bila sam znatiželjna i pitala je zašto. Njen odgovor
je bio jednostavan: Upravo sam došla sa suda. Moj susjed je začepio
sve moje odvode i situacija je tako smiješna da me je bacila u najfantastičnije
raspoloženje!" Pa, mogla sam je razumjeti. Kada pjevaš, život pjeva
i ništa ne može zaustaviti pjenušavu struju radosti u tebi.
Marie-Louise je tako mlada, teško je vjerovati koliko
je stvarno stara. Vidjela je sedamdesetdva proljeća kako otvaraju
cvjetove, ali njeno je srce vječno mlado. Kakav si mangup, tata,
tebi bi se svidjela! S ljubavlju, tvoja kćer
(povratak na vrh)
Majka iz Južne Amerike
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Kažu da tijekom posljednjih sati prije poroda, izgubiš
kontakt s vanjskim svijetom. U mom je slučaju to bila istina. Našla
sam se u drugom univerzumu, na udaljenom planetu, nošena morem osjeta.
Bila je to veoma čudna noć. Ljudi su spavali. A
mi smo bili tu, tijekom cijele noći, Philip i ja i još jedan par,
budni, između spavaonice i rađaonice. Drugi par je dobio bebu oko
pet ujutro. Bili smo osupnuti živom slikom njihovog povratka u tami
s djetetom na rukama. Bilo je ohrabrujuće znati da žena može roditi
i onda izići na svojim vlastitim nogama. To nas je primirilo.
U jednom trenutku, kontrakcije su postale oštrije,
bolnije. Zgrabila sam Philippa, zatim klavir, pa opet Philippa.
Prostor je postao slijed odlaženja i dolaženja. Postalo je teško
kontrolirati bol. Postala je dio mene, nije imala kraja niti početka.
Kada je stigao dr. Odent, posezala sam za primaljom koja mi se činila
veoma daleko od mene. Nisam mogla razumjeti tu beskrajnu bol.
I tada sam postala jedno s morem. Bol se premjestila
na novo mjesto, postala je tupa. Nuria, naša beba, je bila tamo.
Mogla sam je osjećati, centimetar po centimetar, kako polako krči
svoj put van. Bio je tako dobar osjećaj pustiti svoje tijelo u to
more osjeta, zatvoriti oči i pustiti da me ti valovi nježno ljuljaju.
Jednoga dana, u malom indijskom selu, prošla sam pored starca odjenutog
u bijelo. Sjedio je na pragu, s rukama sklopljenim u molitvi. Dok
sam prolazila, podigao je glavu prema meni. Da bi me pozdravio?
Da bi me blagoslovio mirom? Tiho sam odšetala i odvratila mu istom
kretnjom. Taj događaj i more isprepleteni su u beskonačnim nitima
prostora i vremena koji označavaju Nuriino rođenje.
Ponekad tražim Philipa da sjedne i priča mi što
se zapravo desilo, što je vidio, jer moje su uspomene pripadale
drugom svijetu.
(povratak na vrh)
Majka iz Pariza
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Meni je najudobniji položaj bio klečanje na podu,
s grudima naslonjenim na fotelju. Kada je ušao dr. Odent, bila sam
u takvim bolovima da su mi navrle suze. Vidjela sam kako odlazi
bez ijedne riječi. Uskoro se vratio sa ženom od kojih dvadeset godina
u bijeloj radnoj bluzi, pripravnici, koja je nadalje ostala uz mene.
Kada sam osjetila sljedeću kontrakciju, bacila sam se u njene ruke
i pojavila se snažna veza između nas. Osjetila sam njenu toplinu,
njenu nježnost. Zajedno smo otišle u rađaonicu. Pri svakoj kontrakciji,
čvrsto bih je uhvatila sve dok se bol ne bi povukla. Uvijek ću biti
zahvalna za sve što mi je dala. Ranije, dok sam bila sama u sobi,
pokušala sam "kontrolirati bol" vježbama dubokog disanja. Utješna
prisutnost bolničarke izazvala je uočljivu razliku: više se nisam
pokušavala kontrolirati. Vrištala sam pri svakoj kontrakciji. Moji
krikovi nisu prestali sve dok se sat i petnaest minuta kasnije nije
rodila beba.
Ti su me krikovi zapanjili. Pri svom prvom porodu,
nisam osjećala nikakvu želju da vrištim ili plačem. Sada sam imala
utisak da sam uzbudila cijelu bolnicu. Nikada prije u svom životu
nisam tako zapomagala. Činilo se kao da ti krikovi ne pripadaju
meni. Kada je moj muž stigao, upravo prije poroda, umirila sam ga;
"Ne brini, ne mogu ništa protiv toga, osjećam se dobro kad vrištim,
sjedni." U jednom trenutku čula sam se kako vrištim drugačije: dugo,
podrhtavajuće zavijanje, poput krikova bebe. Sada sam shvatila da
su me ti krikovi štitili, ne od boli, već od traumatičnog zapisa
te boli u moju psihu. To je bila vrsta katarze; vrištanjem, puštala
sam da bol napusti moje tijelo.
Pri kraju trudova, počela sam psovati. Ne sjećam
se što sam govorila: izgubila sam kontrolu nad sobom. To iskustvo
je nadživjelo stvarni trenutak poroda. Kad samo pomislim da sam
se mogla tako ponašati pred ljudima!
A opet, bilo je to kao da sam ponovo pronašla svoj
glas, nakon što je toliko godina bio izgubljen.
(povratak na vrh)
Majka iz Leedsa
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Ponedjeljak, sedmoga prosinca. Eddie je morao požuriti
s doručkom. Pedeset kilometara veoma ravne ceste s tri trake koja
je jurila u Pithiviers kroz francusku provinciju. Poezija me je
napustila, kontrakcije su dolazile svakih petnaest stabala...
Primalja me pregledava; vjerojatno će biti danas,
ovo popodne. To se čini daleko; tek je deset sati. Veoma smo uzbuđeni.
Bol postaje sve nametljivija. Nakon nekog vremena, kontrakcije počinju
dolaziti brzo i ljutito. Čini se da mi noge popuštaju. Ležem na
jedan od kauča u sobi za sastanke. Na trenutak me obuzima sumnja;
zašto nisam dobila epiduralnu? Onda ne bih imala ovih bolova. Čini
se da to ne mogu više podnositi - previše je; ja nisam junakinja.
Počinjem vrištati i to pomaže. Bol je još uvijek tu, svaki put jača,
ali vrištanje je čini podnošljivim. Iznenada zagnjurujem glavu u
Eddijevu jaknu koja leži na kauču. Njegov miris je tu. On je također
tu, ali s tako snažnom boli ne želim da me dodirne. Prilično čudno,
on je miran. Sada je jedanaest i deset. Tražim Eddija da ode i dovede
nekog; bol je prevelika. Stižu primalja i dr. Odent, vedri i umirujući.
Na njihovo iznenađenje i moje olakšanje dilatacija je potpuna. Dr.
Odent govori o plavim vodama i plažama; počinju puniti bazen.
S Eddijem i dr. Odentom sa strane, hodam u rađaonicu.
Sunce se ulijeva kroz prozore. Dr. Odent tiho pjevuši. U rađaonici
se razodijevam. Soba je polutamna: smeđe pločice na zidovima, pod
tople boje i velika platforma s brojnim jastucima i velikom porodničkom
stolicom. Zahvalna sam za tu tišinu; osjetila mogu primiti samo
umjerene doze.
Za svega desetak minuta osjećam ogroman poriv za
istiskivanjem. Primalja je smjesta tamo zapanjena brzinom napretka
mojih trudova. Dišem poput žabe: vrhom vrata: Ulazi dr. Odent. Vodenjak
puca. Primalja nježno savjetuje da zauzmem polučučeći položaj dok
me Eddie drži. U početku oklijevam, ali vidim da pomaže. Kako me
svaka kontrakcija preplavljuje, još uvijek glasno stenjem, ali samo
tijekom trajanja kontrakcije. Svi drugi su mirni, tihi i puni bodrenja.
Dr. Odent mi daje kocke šećera za energiju i vodu (sve skupa pijem
oko dvije litre). Iznenada mogu osjetiti kako se glava spušta. Radujem
se jer čeznem za snom, bilo bebe ili ne. Dok stojim između kontrakcija,
nježno se njišem u nogama. Vidi se glava. Eddie me podržava.
Jedno tiskanje i osjećam da naša beba izlazi. Primalja
ju hvata; mislim da je pomogla da je malo okrene. Moje je sjećanje
na taj trenutak malo maglovito zbog uzbuđenja.
Eddie me poliježe i stavljaju mi bebu u ruke. Osupnuta
sam: nije izgovorena niti jedna riječ. Beba malo plače i počinje
tražiti bradavicu. Sve je tako mirno i tako snažno. Primalja i dr.
Odent su u jednom uglu, dostupni, a ipak potpuno nenametljivi. Ovaj
trenutak pripada nama troje. Netko donosi kupku (napunjenu iz bazena
u koji nisam stigla ući). Camille, naša kćer, još uvijek spojena
sa mnom, ispravlja se u vodi.
(povratak na vrh)
Majka iz Engleske
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Za posljednje kontrakcije ponovo su me podigli odostraga
i, mislim da je beba rođena u dva istiskivanja. Činilo se kao da
je iskliznula vlastitom težinom. U rađaonici mi nijedamput nije
palo na pamet neko posebno disanje, dahtanje ili istiskivanje -
naprosto sam uradila ono što sam osjećala kao ispravno da se beba
rodi. Kad se beba pojavila spustili su me u sjedeći položaj. Dr.
Odent je podigao bebu i odmah mi ju je pružio u naručje s riječima
"Evo vaše bebe." Sve dok živim neću zaboraviti te tri riječi. Pustili
su me s djetetom u naručju da ga upoznam. Prvi je osjećaj bio potreba
da je prigrlim, drugi je bio znatiželja glede spola; bila je djevojčica,
i mogu se sasvim jasno sjetiti da sam to otkriće osjećala kao privilegiju
prije nego pravo, jer pri moja dva prethodna poroda liječnici to
nisu dopuštali. Ponavljala sam riječ zdravo - uživajući što je konačno
mogu pozdraviti. Ostali su jednostavno promatrali. Nitko se nije
miješao. Nitko je nije pokušavao uzeti.
(povratak na vrh)
Majka iz Sjedinjenih Država
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Kad sam ušla u rađaonicu, osjetila sam da počinje
nova kontrakcija. Čučnula sam i oslonila se o krevet. Voda je navrla
kad sam pri toj kontrakciji stiskala, moja trogodišnja kćer Alyssa
se uplašila, malo kriknula; nije to očekivala. Dr. Odent joj je
nježno govorio na engleskom, objašnjavajući da će beba veoma skoro
biti ovdje. Istisnula sam i pojavio se vrh bebine glave. Odahnula
sam; zatim, sa sljedećom kontrakcijom, ponovo sam istiskivala. Konačno,
treći puta. To je bilo kao jahati na ljetnim valovima na obali u
New Jerseyu tijekom mojega školovanja - valovi su bili veoma visoki
i činilo se da najviši uvijek dolaze po tri za redom. Cijelo vrijeme
je dr. Odent nastavio nježno govoriti Alyssi, umirujući je - da,
stvarno, to je bebina glava - vidiš kosu - evo dolazi.
S tom kontrakcijom se rodila Genevieve. Polegli
su je na pod i onda mi pomogli da sjednem. Uzela sam je i počela
je odmah tražiti moju dojku. Nakon nekoliko minuta unijeli su malu
kadu i okupala sam je tamo među svojim nogama - s još uvijek spojenom
vrpcom. Alisa i George su također pomagali. Onda su stavili štipaljku
na vrpcu i George ju je prerezao. Primalja ju je izvadila iz vode
i izvagala je, obukla je i dala je Alyssi da je drži. Alyssa je
bila izvan sebe - željela je malu sestricu. Kada se Genevieve počela
komešati, Alisa reče: "Mama, bolje da je nahraniš." Oko trideset
minuta nakon poroda, George je držao Genevieve, a bolničarka me
je podržavala dok sam ja čučala i izbacivala placentu.
(povratak na vrh)
Majka iz Dijona
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Dva snažna stiska i Amelie je ušla u svijet. Izletjela
je poput topovske kugle, sletjevši u dražesnoj krivulji na tople
plahte koje je držala primalja. Izišla je tako brzo da sam za djelić
sekunde pomislila da je pala na pod. Bilo je jedan i petnaest ujutro.
Primalja ju je položila na moj trbuh. Sjela sam iscrpljena usred
vlastite tople krvi. Atletski podvig koji sam upravo obavila potpuno
me je izmoždio.
Nastavljala sam ponavljati iste riječi: "Je li to
moje? Je li to stvarno moje?" "Amelie, gotovo je, uspjele smo!"
Počela sam istraživati svoju bebu, to majušno biće koje se koprcalo
uokolo bez ikakvog zvuka. Prvo sam primijetila da je djevojčica.
Bila sam očarana; cijelo vrijeme sam se nadala djevojčici. Onda
sam pomnije pogledala njeno lice. Njene fine, jasne crte nosile
su blage tragove osmijeha. Bila je mala i tako lijepa. Naprosto
je nismo mogli prestati gledati.
(povratak na vrh)
Majka iz Pariza
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Bilo je proljeće. Svaki smo utorak išli pjevati
u rodilište s Marie-Louis. Bila sam u drugom mjesecu trudnoće kada
smo ga prvi puta posjetili. Na izlazu iz škole mogla sam čuti svoju
petogodišnju kćer kako se hvališe svojim prijateljicama: "Idem plesati
i pjevati u bolnicu gdje se rađaju bebe."
Fantazija: Marie-Louise pjeva o životu i moje dijete
u meni pjeva o životu. Ljeto dolazi u Pithiviers, preplavljujući
grad sunčevim svjetlom. Zlatna polja prekrivaju zemlju Beauce. Provodimo
praznike u seoskoj krčmi koju vodi gospođa de la Forge. Ona radi
u bolnici i tamo također pjeva. Njeno gostoprimstvo ne zna za granice.
Jednoga dana tijekom sastanka s pedijatrom, moja
kćer je privućena k Martine, mladoj budućoj majci. Zajedno se igraju
i rade ptice od papira. Rađa se prijateljstvo. U redu, obećajem,
sutra ćemo zajedno ići na piknik na travi. Ali sljedećeg dana, Martine
i Didier, naši novi prijatelji, ne dolaze na sastanak. U bolnici
nas jedna pomoćnica obavještava da će se njihovo dijete roditi u
sobi 126. Idemo u kratak posjet. Didier me moli da kojih pet minuta
ostanem s Martine dok on popuši. Oni su bili vani na kampiranju
kada su se tijekom noći pojavili prvi "znakovi".
Martine će uskoro roditi. Želi to podijeliti sa
mnom, povratiti drevnu povezanost među ženama. Martine sjedi u bazenu
da bi olakšala snažne kontrakcije. Moja kćer na prstima ulazi i
izlazi. Trebam li je držati podalje od stvarnosti poroda? Uskoro
čujem kako svira na klaviru dolje u hodniku u sobi za pjevanje;
njene male ruke dodiruju tipke poput leptirovih krila koja lepršaju
na livadi. Bebina glava je provirila. "Nemam više snage, ja... "
stenje Martine.
Martinino dijete se rodilo i nježno plače u njenim
rukama. "Moj sin," govori ona u čudu, "sada imaš svoj vlastiti život!"
Znoj na mom licu je izmiješan sa suzama radosnicama. "Možemo li
sada ići na pikinik?" cvrkuće moja kćer dok ulazi u sobu.
Nekoliko dana kasnije, ona zamišljeno pita: "Mama,
je li to život?" "Da," odgovaram. Njen odgovor: "O, to je divno!".
Mjesec dana kasnije, na obiteljskom smo putu od
Pariza do Pithiviersa. Seljaci slave mjesni praznik. Cvijeće. Fanfare.
Mažoretkinje. Moje kontrakcije, koje su počele tog jutra, dok slijedimo
u korak s muzikom, postaju pravilne.
Oko osam uvečer raspremam kofer u sobi 126. Moj
muž očarava našu kćer čarobnim pričama o vještici. Ona uskoro zaspi.
Baptiste se rodio dok je odzvanjala ponoć.
Njegov me je otac podržavao svom svojom snagom,
dok je jedna pomoćnica pazila da njegov dragocjeni zahvat bude čvrst.
Naša primalja je strpljivo čekala. I evo me, sjedim na podu s bebom
u rukama. Pripremili su joj malu kupku. Studentica bolničarka, koju
sam srela na susretima pjevanja, sjedi mi sleđa udobno me podupirući.
Gledam dok Baptistov otac presijeca pupčanu vrpcu.
Vratili smo se u sobu, s Baptistom u očevu naručju.
U krevetu, Baptiste leži usnuo pored mene. Budi se, pokušava sisati,
ponovo pada u san. Sjećam se jedne druge noći poroda, besane noći,
sive od tuge i praznine koja me okruživala: čim se moja kćer rodila,
uzeli su mi je, da bih se mogla odmoriti! Ovdje u Pithiviersu, ne
oduzimaju vam djecu. Novim vezama se daje vrijeme i prostor da rastu.
Sljedećeg dana, bolničarka savjetuje da presvučemo
malog Baptista. Ali on spava. Tako čekamo. I kad se on budi još
uvijek sam tu. Jednostavno mi daju opće savjete: znam što raditi.
Prošla su četiri mjeseca. Čvor, tako temeljito zavezan
u Pithiviersu postao je svakim danom sve jači. Pogledaj Baptista,
dok pušta moju dojku da mi se nasmije i pogleda svog oca čiji je
glas čuo! Prvi puta kada je to učinio, nije shvatio da će osmjehivanjem
izgubiti moju bradavicu, i počinje tuliti. Kada ju je našao ponovo
se osmjehuje!
U Pithiviersu sam bila živa tijekom cijelog poroda,
sposobna da uživam u svakom trenutku. Dijelila sam iskustvo s pomagačicama
koje su bile beskonačno pažljive prema meni i mom djetetu. A glede
muškarca, mora biti nezaboravno iskustvo pomagati ženi koju voli
da se porodi.
Sušim drhćućeg Baptista nakon kupanja i pjevam mu
nježne riječi Marie-Louise:
Nikad ti neće biti hladno
Posadit ću sjemenke vune
Nikad ti neće biti hladno
Posadit ću beskrajnu svilu...
(povratak na vrh)
Dominique Pourre, primalja
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju
"Ostvarenje" d.o.o.)
Došla sam u Pithiviers kao primalja prije deset
godina, više instinktom nego izborom. Ali izabrala sam ostati. Sve
što sam ovdje naučila o ženama, muškarcima, liječnicima, primaljama
- i sebi - učinilo je nemogućim da se vratim bilo kakvom poslu koji
zanemaruje to znanje, koji se usredotočuje samo na obuku, stažiranje,
ispite. Posljednjih me je deset godina naučilo jednu veoma važnu
stvar: kada rađaju djecu, žene trebaju paziti da se ne prepuste
potpuno rukama liječnika i primalja. Kao profesionalci, bili smo
obučeni biti hladni, udaljeni, tehnički - a ipak u njihovim očima
ne možemo pogriješiti. Kako da onda ne nastavimo vjerovati, i ne
činimo da i drugi vjeruju, da ženama u porađanju nedostaje kreativnosti
i pobude, da im trebaju naša rješenja? U tim ključnim trenucima,
mi djelujemo za njih, učimo ih, organiziramo cijeli njihov život,
čak njihova osjećanja. Moje desetljeće u Pithiviersu je predstavljalo
trajan i pobjednički izazov upravo takvoj obuci, takvim stavovima,
neprestanom jačanju tog autoriteta i hijerarhije.
Osnovna ideja Michela Odenta za majke je bila: "Ne
slijedite tuđi savjet. Nitko ne zna bolje od vas što je ispravno
za vaše dijete." Buduća majka je sada bila odgovorna za to što je
mogao postati radostan događaj. Umjesto da pušta da netko drugi
porodi njeno dijete, tješi ga ili ga po prvi put okupa, na njoj
je bilo da preuzme svoj dio i učini to sama.
Upravo sam dobila sina i možda me je to učinilo
osjetljivijom za te istine. Brzo sam odlučila da usprkos tradicionalnim
pravima moje uloge kao primalje, više ne mogu biti prva koja će
dodirnuti bebu. Više nisam mogla požuriti s novorođenčetom u drugu
sobu iz nekog misterioznog razloga koji sam davno zaboravila. Prestala
sam nositi gumene rukavice, zato da bi prvi dodir djeteta bio s
ljudskom kožom. Nije bilo lako, ali sam pokušavala. I puštala bih
da majka miluje svoje dijete. Da, kažem "puštala", jer mi profesionalci
još uvijek imamo moć; još uvijek mi dajemo zeleno svjetlo za oslobađanje
i ispoljavanje osjećanja - ili, češće, kao što nas je naučio običaj
i rutina, crveno svjetlo.
Majke su počele preuzimati inicijativu. Više se
nisu plašile krhkog, skliskog dodira svoje bebe. Morali smo im reći:
"Možete sami roditi bebu. Posegnite i uhvatite te male ručice, one
vas traže. Ne plašite se, možete to. To je vaša beba." ne naša,
ne liječnikova, nije neki čudni proizvod medicinskog znanja, tehnike
ili moći. Ali nije bilo tako jednostavno kao što zvuči.
Ne odričete se profesionalno odobrene uloge "otimača
beba" bez velike mjere samozatajivanja. Kada sam bila službena "otimačica",
toliko bi mi laknulo kad bih vidjela bebu; mislila bih: "Evo ga,
dječačić, evo ga, živog! Mogu ga držati, imam pravo. O, tako sam
se plašila da bi mogao ne biti. Da, upravo kao i ti, majka. Imala
sam ista osjećanja, iste strahove. A sada ću ti dati poklon: tvoje
dijete. Ali prvo ga trebam pregledati, okupati ga, izvagati ga,
obući ga." Čini se da nema kraja mjeri u kojoj beba može pripadati
nekom drugom umjesto svojoj majci. I ti otimači beba, odjeveni u
bijelo, te misteriozne figure koje su glasno govorile i donosile
odluke - što smo mi to skrivali iza naših maski od gaze? Strah od
smrti, strah od žena? Ne možemo li pronaći drugi način? Jesmo li
doista tako sigurni? Kako zapravo žene mogu vjerovati da mi o tome
znamo više nego one?
Dakle sada, skinimo maske! Neka se uloge obrnu!
Evo me, slušam te. Što osjećaš? Mogu ti pomoći ako
mi kažeš što želiš. Pričaj mi. Uči me. Ne želim više stajati pred
tobom, aktivna i moćna.
Danas u Pithiviersu, mogu se opustiti, slušati,
biti dio jednog intimnog čina. Žena stoji. Daje mi do znanja što
se dešava: da osjeća promjene u tijelu; da želi istiskivati; da
se mora malo više otvoriti; da joj se opna puna tekućine ispupčuje
među prstima. Govori mi što želi: toplinu; toplu vodu; milovanje
svog muža, ili možda moje. Ispoljava svoja osjećanja: koliko to
boli; da želi da bolničarke učenice s raširenim očima napuste sobu,
jer koče nešto u njoj; da nisam uvijek tako meka i nježna kao što
bi ona voljela da budem; da želi da sve završi; da želi vrištati;
da će sada to učiniti. Čujem je kako zapomaže i više je ne pokušavam
smiriti. Ona postaje moj učitelj. Slušam je, učim njenu lekciju.
I ja sama sam trudna, trudna s njenim riječima, njenom boli, njenim
čudnim krikovima koje čak ni ona ne prepoznaje kao vlastite.
Prevladana sam. Ništa je ne mogu naučiti. Ona sama
istiskuje u život. Ja je ne dodirujem. Viče na mene: "Odstupi. Rađam.
Pusti me na miru!" Udobno se smješta i ja se moram prilagoditi njenom
položaju. Kreće se uokolo. Kreativna je, misaona, puna života. Traži
ono što želi. Iscrpljena je a ipak tako vitalna. Dok se baca na
mene, pokrivena sam njenim znojem. Primorana sam raditi kako ona
želi. Ali ona je lijepa, ona je život koji će upravo iznijeti. Više
me ne pita za vrijeme, spol, težinu. Umjesto toga, jednostavno jeca
od zadovoljstva. Napuštam sobu, iscrpljena, puna njenih osjećanja,
njene radosti.
Tijekom deset godina u Pithiviersu, naučili su me:
tamo gdje su žene slobodne, naučit ćemo kako najbolje porađaju.
One će nam pokazati. One će nam vjerovati. Gledajte ih. Pažljivo
slušajte...
(povratak na vrh)
|
