|
Sedamdesete su godine. U državnoj bolnici maloga
gradića Pithiviersa u Francuskoj, dr. Michel Odent stvara revoluciju
u suvremenom porodništvu koja će utjecati na cijeli svijet.
Pružajući osobna razmišljanja i medicinske informacije, upečatljive
fotografije i dirljive priče žena koje su kod njega rodile, dr.
Odent nudi jasan, detaljan i praktičan opis načina rađanja u Pithiviersu.
Kako se diljem svijeta nastavlja povećavati briga o stanju u porodništvu,
dr. Odent nas novim idejama ponovo izaziva na preispitivanje naših
postupaka porađanja.
Upravo kao što se njegovi postupci porađanja polako usvajaju širom
svijeta, tako isto možemo očekivati prihvaćanje njegovih novih ideja.
Pred našim očima on pomaže da se rađanje preporodi u normalan, prirodan,
siguran i pouzdan dio života.
Dr. Michel Odent, kirurg i više od dvadeset godina upravitelj rodilišta
u Pithiviersu, međunarodno je poznat pionir rađanja. Njegova predavanja,
članci i knjige diljem svijeta utjecali su na liječnike, primalje
i majke.
SADRŽAJ
Predgovor
Uvod
Pithiviers
Prije
Pomaganje porodilji
Prvi sat i nakon njega
Antiopstetricija
Preporod rađanja
Bilješke
PREDGOVOR
U svojoj knjizi Hope for the Flowers, Trina Paulus opisuje
gusjenicu Stripe koja traga za svojim istinskim identitetom. Pokušava
se popeti na vrh golemog stupa prekrivenog migoljećim gusjenicama
koje su se gurale i plazile jedna preko druge pokušavajući se domoći
vrha. Putem pita ostale znaju li što se dešava, ali nitko nema vremena
objašnjavati; sve su u žurbi da stignu do vrha. Pita što ima na
vrhu i kažu joj da to nitko ne zna, ali mora da je nešto dobro jer
sve jure tamo. Putem gura i plazi preko drugih gusjenica i vidi
bol na njihovim licima. Također sreće gusjenicu Yellow koja je pokušava
uvjeriti da s njom siđe, jer penjanje i povrijeđivanje drugih da
bi pronašle što je na vrhu, nije aktivnost u koju bi ona mogla vjerovati.
Instinktivno, ona zna da je penjanje krivi put da se dođe do vrha.
Umjesto toga, odabire spuštanje sa stupa i suočavanje sa svojim
strahovima ulaženja u čahuru, znajući da više nikada ne može biti
gusjenica. Kao posljedica toga preobražava se u prelijepog leptira.
S druge strane, Stripe nastavlja pokušavati i po drugi puta se penje
na stup. Putem prepoznaje Yellow koja leti pored stupa i iznenada
shvati da se vrh ne dosiže penjanjem. Odlučuje sići sa stupa i usput
pokušava svima reći da gore nema ničega. Ali gusjenice ne slušaju.
Pokušava im reći što je naučila, ali one su suviše zaokupljene uspinjanjem
na vrh. Međutim, ona zna što treba učiniti. Zatvara se u čahuru
i pretvara se u leptira. Michel Odent, na više načina, predstavlja
našu nadu. Početno, kao opstetričar, također se pokušavao popeti
na vrh koristeći sve suvremene tehnološke postupke. Ali negdje,
putem, shvatio je da čini više štete nego dobra. Odlučio je sići
sa stupa tehnologije i vjerovati u prirodni proces rađanja. Shvatio
je da su žene, kada im se daje privatnost i sloboda da se tijekom
trudova kreću uokolo kako žele, sposobne ući u svoju vlastitu "čahuru"
ili "drugi planet", kako to Michel opisuje, i stvarno se "pustiti"
da rode svoje dijete. Počeo je vidjeti rođenje kao priliku za osobnu
preobrazbu. Za Michela Odenta, izazov je, a to je izazov svih koji
podučavaju rađanje, kako uvjeriti žene da se spuste sa stupa tehnologije
i počnu vjerovati u sebe i svoju vlastitu sposobnost da rode bez
rutinske uporabe tehnologije. Isuviše mnogo budućih roditelja i
porodničara nastavljaju se penjati uz stup, ne znajući što je na
vrhu, kakvi će biti trudovi, ali vjerujući da je dobro prihvatiti
tehnologiju, jer je svi drugi koriste i stoga mora da je tako sigurnije.
Michel Odent pokušava uvjeriti porodničare da će zadržavanje na
stupu tehnologije u većini slučajeva samo uzrokovati više patnje.
Ali malo tko ga sluša. Primjer je elektroničko praćenje fetusa.
Većina medicinskih ispitivanja ne podupire njegovu rutinsku uporabu,
a ipak se rutinski nastavlja koristiti imajući za posljedicu povećanu
stopu carskih rezova, ali bez poboljšanog ishoda za fetus. U procesu
penjanja na vrh, korištenjem sve više i više tehnologije, mnogi
su praktičari zaboravili ili možda nisu nikad shvatili najvažniji
vid rađanja... da je ženina vjera u vlastito tijelo to što joj pomaže
da se opusti, pusti i rodi. U tom smislu, Michel Odent pomaže preporodu
rađanja. Rađanje je drevni proces koji zahtijeva uplitanje samo
u nekim slučajevima; ako se ženi omogući privatnost, ljubav i podrška,
ako je se okruži osobama koje mogu oslušnuti njene potrebe, onda
će ona moći biti u dodiru s instinktivnim i primitivnim dijelom
mozga koji već zna kako roditi. Tada može dopustiti svojem tijelu
da je vodi kroz porod. Michel Odent je vizionar, humanist, istraživač
i zagovornik pozitivnih životnih iskustava. Uz to on je opstetričar,
primalja u kućnim porodima i pisac. Napisao je niz knjiga: Preporod
rađanja, Voda i seksualnost, Primarno zdravlje
i Priroda rađanja i dojenja. Mnogi koncepti koje je promovirao
u svom prvom izdanju knjige Preporod rađanja osamdesetih
godina, tada su se smatrali provokativnim i avangardnim, a sada
su prihvaćeni kao pravilo. U svojoj klinici u Pithiviersu, u Francuskoj,
zapanjio je svijet opstetričara sedamdesetih i osamdesetih godina
svojim tehnikama potpore tijekom trudova i poroda. Korištenje vode
tijekom trudova u kombinaciji s niskom stopom carskih rezova, smanjenim
slučajevima epiziotomije i pozitivnim rezultatima za majke i novorođenčad
stvorilo je od njega popularnog govornika za medicinske grupe i
javnost. On nastavlja držati predavanja širom svijeta učeći nas
kako rađanje treba preporoditi - da se trebamo manje brinuti o penjanju
na vrh i umjesto toga da se ne trebamo plašiti ući u sebe i učiti
iz onoga što je već tamo. Ima mnogo ljudi koji neće od prve čuti
ovu poruku, ali s vremenom i uz strpljenje - jer će sve veći broj
žena naučiti da se voli i da vjeruje u sebe - doći će do transformacije
načina na koji žene rađaju. - Cathy Daub Dizajner i direktorica
korporacije "Birth Works"
UVOD
Može se pitati zašto ovo drugo izdanje Preporoda rađanja
nije revidirano i prošireno? Odgovor je jednostavan. Želio sam naglasiti
to što je bilo moguće u određenom povijesnom trenutku porodništva
(tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina), u određenom okruženju
- u francuskoj državnoj bolnici. Stoga moj cilj nije da preinačujem
izvorni tekst već da ga nanovo uvedem u kontekstu devedesetih godina.
Ušli smo u drugu fazu u povijesti rađanja i moj je život krenuo
novim smjerom. U vrijeme kada je Preporod rađanja prvobitno
objavljen, porodništvo nije bilo znanstveno. Opstetrička praksa
se zasnivala na vjerovanjima i doktrinama. Bilo je uobičajeno uvoditi
nove postupke prije nego bi se provele znanstvene procjene i implikacije.
Dominiralo je vjerovanje da je tijekom trudova sigurnije neprekidno
promatrati bebin srčani ritam elektronskim aparatom neko ga provjeravati
povremeno. Bila je prisutna doktrina da je jedini način za uspješnije
rađanje uvođenje sve razrađenije elektronske opreme u sve veće bolničke
ustanove. Preporod rađanja je bio izazov dominantnim doktrinama
vrhunca elektronske ere. Odonda je porodništvo postalo znanstvenije.
Brojna istraživanja su pokušala ocijeniti efekte elektronskog okruženja
na proces rađanja, na prvi kontakt majke i bebe i na početak dojenja.
Da bi se to postiglo, uspoređivale su se skupine žena koje su rađale
uz elektronsko promatranje sa sličnim skupinama koje su rađale uz
povremenu auskultaciju. Bez obzira kakvi su bili detalji protokola
ophođenja pomoćnog osoblja pri rađanju, bez obzira o kojoj vrsti
populacije se radilo (majkama visokog rizika, majkama niskog rizika,
općoj, Australiji, Americi, Europi), postalo je jasno da je opće
povećanje stope intervencija, jedini postojani i značajni efekt
elektronskog okruženja na statistiku rađanja, a posebice povećanje
broja carskog reza. Određeni postupak je stvarno opasan ako je njegov
glavni statistički efekt povećanje stope intervencija. Na ovom stupnju
povijesti rađanja, popis istraživanja koja demonstriraju opasnosti
elektronskog praćenja fetusa je bitan dokument. Ne samo da su svi
glavni eminentni medicinski časopisi objavili takva istraživanja,
već se njihova važnost naglašava i dodatnim komentarom urednika.
Na primjer, 1990. god., New England Journal of Medicine objavio
je uvodni članak pod naslovom "Unutarnje praćenje fetusa - razočaravajuća
priča". Zaključak je bio jasan: "Nesreća je što nisu bila provedena
kontrolna ispitivanja prije nego se ta tehnologija počela univerzalno
primjenjivati." Bilo koji pregled eminentne medicinske literature
navodi nas na zaključak da je sada opće prihvaćeno odbaciti elektronsko
praćenje fetusa i koristiti tako oslobođena financijska sredstva
na drugi način. Međutim, još uvijek postoje "nevjerni Tome" koji
pokušavaju produljiti elektronsko doba. Na primjer, neki to čine
zamjenjujući vizualnu analizu podataka kompjutoriziranom analizom,
drugi ispitujući bebin elektrokardiogram umjesto samo srčanog ritma,
a treći koristeći nove tehnologije kao što su spektroskopija u području
blizu infracrvene. Niti jedan od tih pokušaja nije bio uspješan.
Sada je jasno da elektronsko okruženje nije neutralno. Moramo prihvatiti
da smo sisavci i da svi sisavci, dok rađaju, imaju neku posebnu
strategiju skrivanja. Na primjer štakori, koji su tijekom noći aktivni,
rađaju tijekom dana. Majčini fiziološki procesi se mijenjaju ako
se osjeća promatranom, čak ako je to i putem aparata. Sada je cilj
pripremiti se za postelektronsko doba. Nastupanje postelektronskog
doba moglo bi se ubrzati devedesetih godina novom generacijom istraživanja
koja ispituju dugotrajne posljedice mnogih intervencija kojima se
žene podvrgavaju u razdoblju oko poroda. To su nova istraživanja.
Oni koji su izravno povezani s rađanjem morat će uzeti u obzir stavove
istraživača koji izravno nisu povezani s porodom. Rad Šveđanina
Bertila Jacobsona predstavnik je te nove generacije istraživanja.
On je ispitivao ovisnost o drogama u maloljetnika i odraslih u odnosu
na lijekove koje je ispitanikova majka primala tijekom trudova.
Glavni je nalaz bio da je, ako je majka tijekom trudova primala
lijekove (kao što su morfin, demerol, barbiturati, dušični oksid,
vjerojatnije da će njeno dijete kasnije u životu postati ovisno
o drogama, nego njegovi vršnjaci čije su majke imale trudove bez
lijekova. Dakle, ovo drugo izdanje Preporoda rađanja objavljuje
se u prijelaznom razdoblju koje se odlikuje nikad prije viđenim
razmimoilaženjem između činjenica koje se naveliko objavljuju u
medicinskim časopisima i duboko ukorijenjenih vjerovanja koja još
uvijek upravljaju svakodnevnim stavovima. Ono se pojavljuje u vrijeme
kada i ja sam ulazim u novu fazu svojega života. Kao što sam i predosjećao
pri kraju prvoga izdanja ove knjige, prestao sam raditi kao opstetričar,
to jest, kao liječnik koji se bavi komplikacijama u trudnoći i porodu.
Ali nisam napustio područje porođaja. U London sam se preselio 1985.
god. i tamo su me trudnice koje nisu mogle pronaći primalju za porod
kod kuće počele tražiti. Tako sam ušao u pokret kućnog porađanja.
To je bio izazovan način da unaprijedim svoje razumijevanje djelovanja
okruženja na proces porađanja i prvog kontakta između majke i bebe.
Iako sam još uvijek, kao i prije, uvjeren da muško primaljstvo nema
budućnosti, moje iskustvo tisuća normalnih poroda u ovom prijelaznom
razdoblju prevaže nad nedostacima moje muškosti. Također uživam
prednosti svojih godina. Nikada neću biti "bakica", ali sam zato
"djed". Također sam, u Londonu, stvorio istraživačku jedinicu pod
nazivom Centar za istraživanje primarnog zdravlja, s ciljem ispitivanja
povezanosti između "primarnog perioda" i onoga što nam se dešava
kasnije u životu. Primarni period obuhvaća život u maternici, period
oko rođenja i prvu godinu nakon rođenja. U ovom centru skupljamo
ispitivanja iz cijeloga svijeta koja su razbacana po različitim
medicinskim i znanstvenim časopisima, a spadaju u okvir referenci
istraživanja primarnoga zdravlja. Taj je materijal sakupljen u periodična
pisma. Također provodimo svoja vlastita istraživanja. Jedno se takvo
ispitivanje bavi skupinom žena koje su se hranile velikom količinom
morske ribe. Do sada se veoma malo istraživača zanimalo time što
trudnice jedu. Njihova ispitivanja bila su usmjerena na proteine
i kalorije. U stvarnosti, glavna razlika u ishrani žena je ravnoteža
između različitih obitelji masnoća. Trebamo držati na umu da je
razvoj mozga - kada se radi o ljudskim bićima - značajno pitanje,
i da mozak fetusa napreduje zahvaljujući određenim obiteljima masnih
kiselina kojima hrana iz mora obiluje. Moj raspored u Londonu je
fleksibilniji od onoga kada sam bio zadužen za rodilište u Francuskoj,
tako da lakše mogu prihvatiti pozive za predavanja. Sada putujem
u mnoge zemlje svijeta što proširuje moje razumijevanje uticaja
okruženja na proces rađanja. Upravo u tom kontekstu osjećam se sposobnim,
u retrospektivi, uočiti razliku između onoga što je stvarno bilo
bitno u velikim promjenama koje smo uveli u Pithiviersu sedamdesetih
i osamdesetih godina i onoga što je jednostavno bio rezultat prolazne
mode, povezane s posve lokalnim uvjetima. Gledajući sada unatrag,
smatram da je relativni broj primalja uposlenih u bolnici u Pithiviersu,
u usporedbi s brojem opstetričara, bio od prvenstvene važnosti.
Između 1977. i 1985. god. bilo je šest primalja i jedan opstetričar
(ja) s oko 1.000 poroda godišnje. Kada uspoređujem različite zemlje,
različite gradove ili različite bolnice, nalazim da je visoki omjer
primalja prema opstetričarima preduvjet za dobar ishod i niski stupanj
intervencija. To je tako čak i u SAD-u, zemlji gdje je stopa carskih
rezova na viskoj razini od 23 posto. Godine 1992. proveo sam tri
dana u općoj bolnici Basset u Coperstownu (država New York). Svake
godine se tamo rađa oko 700 beba. Stopa carskih rezova je 1988.
god. bila 28 posto. Tada su opstetričari odlučili uvesti ekipu "diplomiranih
primalja" i dali im veliku autnomnost. Stopa carskih rezova je pala
na 11 posto. Rodilište u sjevernocentralnoj bolnici u Bronxu, jednoj
njujorkškoj gradskoj bolnici za siromašno lokalno stanovništvo,
također je održavalo stopu carskih rezova na oko 11 posto kod opće
populacije socijalno prikraćenih žena. U tom rodilištu, u kojem
ima više od 3.000 poroda godišnje, 85 posto poroda prate primalje.
Stopa smrtnosti novorođenčadi je 3,5 na 1.000 djece teških preko
1.000 grama, što je nevjerojatno malo s obzirom na ogroman broj
"rizičnih" majki. Druga važna inovacija u Pithiviersu koju vidim
u retrospektivi je to što smo majkama koje su rađale osigurali mnoštvo
prilika da se tijekom trudnoće upoznaju s rodilištem. Dobar primjer
toga su naše seanse pjevanja. K tome, mala rađaonica je bio drugi
važan detalj. Lakše je imati osjećaj privatnosti u maloj sobi, osobito
ako je svjetlo prigušeno. Svjesniji sam važnosti veličine sobe nakon
iskustva kućnih poroda, gdje se često sve pripremilo za rođenje
bebe na jednom mjestu (na primjer, madrac na podu u sredini sobe)
ali je beba konačno rođena negdje drugdje... a "drugdje" je uvijek
bio neki mali prostor. Sada sam svjesniji toga što ne valja u dizajnu
rađaonica u mnogim bolnicama ili rodilištima, za koje se pretpostavlja
da su "domaće", ali su obično, zapravo, velike sobe nalik hotelskim,
umjesto da su skrovita gnijezda. U retrospektivi također možemo
razmatrati korištenje vode tijekom trudova kao jedne od karakteristično
pozitivnih promjena koje su se odigrale u Pithiviersu. U vrijeme
kada je izvorno objavljen Preporod rađanja, Pithiviers je
bila jedina bolnica u svijetu koja je imala bazen za rađanje. Sada
postoje porodnički bazeni u desecima britanskih bolnica, uključujući
nekoliko prestižnih edukativnih ustanova. Na nesreću, senzacionalizam
rađanja u vodi je ponekad zasjenio zdrav razum, a ciljevi korištenja
porodničkih bazena su često postali iskrivljeni. Neke žene su sada
sužnji svoje zamisli da se porode u vodi umjesto da osluškuju potrebe
svojega tijela. Naglašavajući činjenicu da mnoge žene tijekom trudova
osjećaju privlačnost prema vodi, pridonio sam nastajanju novoga
viđenja ljudske prirode. Ljude sada možemo vidjeti kao primate koji
su se prilagodili obalnom području. Prema nedavnim podacima iz područja
genetike i molekularne biologije, nađene su mnoge sličnosti između
homo sapiensa i čimpanzi. Genetska udaljenost između ljudi i čimpanzi
je manja nego razmak između gorila i čimpanzi ili između dviju vrsta
gibona. Što se više zatvara pukotina između čovjeka i čimpanzi,
to su intrigantnije karakteristike koje ljude čine različitim. Svaka
od njih, uzeta pojedinačno, može se interpretirati kao prilagodba
moru. Na primjer, naš veliki mozak je četiri puta veći nego mozak
čimpanzi. Sada znamo da su masne kiseline koje su bitne za ishranu
mozga obilno prisutne jedino u morskom hranidbenom lancu. Nije slučajno
da morski sisavci imaju veće mozgove nego njihovi srodnici na kopnu.
Druge osobitosti koje se mogu vidjeti kao naša prilagodba moru uključuju
prolijevanje slanih suza, tjelesni oblik koji pogoduje dvonoštvu,
naše spolno ponašanje i naš niski grkljan. Ovo novo viđenje homo
sapiensa naviješta da je korištenje vode tijekom trudova više od
hira ili mode. S praktičkog stajališta, uporaba vode tijekom trudova
može se shvatiti kao zamjena za lijekove. U Pithiviersu smo dosegli
stupanj gdje je korištenje lijekova bilo gotovo potpuno eliminirano.
Danas se ta činjenica treba naglasiti više nego što je to možda
trebalo u prošlosti, jer sve više ispitivanja upućuje na dugotrajna
negativna djelovanja lijekova koji se rabe u opstetriciji. K tome
trebamo razmatrati ne samo postrana djelovanja lijekova koji se
rabe tijekom trudova i poroda već i svih lijekova rabljenih tijekom
trudnoće i cijeloga perioda oko rođenja. Na primjer, sada znamo
da takozvani "tokolitički" lijekovi, koji koče kontrakcije uterusa
tijekom trudnoće, zapravo ne smanjuju rizik prijevremenog poroda,
a njihovi postrani efekti su dobro potvrđeni. Tako moje negativne
opaske glede tih lijekova, koje su u prvome izdanju bile provokativne,
vjerojatno više neće izazvati mnogo komentara. U prvom sam izdanju
propustio spomenuti da novorođenčad u Pithiviersu nije dobijala
injekcije vitamina K (što je rutinski postupak u većini drugih bolnica)
radi sprječavanja izuzetno rijetke bolesti krvarenja povezane s
nedostatkom tog vitamina. Tada je naše opravdanje za takav stav
bilo da niti jedno ispitivanje nije nikada pokušalo procijeniti
moguće dugoročne efekte takvih injekcija. Tek sada u devedesetim
godinama, britanska, skandinavska i američka ispitivanja dotakla
su to pitanje. Suviše je rano izvlačiti zaključke. Ne samo da suvremene
bebe primaju lijekove, već su također izložene ultrazvučnom skeniranju.
Za moje opaske u prvom izdanju Preporoda rađanja da "ultrazvučni
nalazi, kolikogod bili zanimljivi, u praktičnom smislu ostaju beskorisni"
držalo se da su isuviše provokativne da bi ih se uzelo ozbiljno.
Ali te se opaske znatno ne razlikuju od gledišta izraženog u uvodniku
New England Journal of Medicine 1993. god., deset godina
kasnije. Taj je uvodnik nadahnut ogromnim multicentralnim ispitivanjem
koje je otkrilo kako za čak 80 posto trudnica nema medicinskih razloga
da ih se upućuje na ultrazvučno skeniranje. Istodobno, bile su objavljene
čvrste činjenice koje su ukazivale da izlaganje ultrazvuku u maternici
može imati dugotrajne efekte. Prema norveškim statistikama, koje
su obuhvatile više od 2.000 osmogodišnjaka ili devetogodišnjaka,
postoji korelacija između rutinskog pregleda ultrazvukom i ljevorukosti.
To dovoljno ukazuje da ultrazvuk ima neko djelovanje na razvoj mozga.
Prema jednom australijskom ispitivanju, učestalo izlaganje ultrazvuku
može loše utjecati na rast fetusa. Tvrditi da su porodnička kliješta
zastarjela alatka ranih je osamdesetih godina također bila provokativna
izjava. Kada je postojala potreba za mehaničkom intervencijom pri
porodu, mi smo se služili nježnom pripomoći vakuumskim ekstraktorom
(ventuzom) vaginalnim putem, ili carskim rezom. Sada su mnoga ispitivanja
pokazala prednosti ventuze nad korištenjem porodničkih kliješta,
osobito glede oštećenja tkiva rodnice. Dok se na mnoge aspekte stavova
i inovacija u Pithiviersu unatrag može gledati kao na avangardne,
pozitivne i zasnovane na temeljnim potrebama, neke od promjena koje
smo uveli bile su u priličnoj mjeri odrazi prolazne mode. Tako je,
na primjer, u slučaju zahtjeva da se beba kupa unutar sat vremena
nakon rođenja. To je očito bilo pod utjecajem popularne knjige Frederika
Leboyera, objavljene 1974. god. U stvarnosti, otkrili smo da majka
koja porađa u toplom, nevelikom prostoru, u potpunoj privatnosti,
i koja se ne osjeća vođenom ili promatranom, obično želi držati
bebu u naručju i ne žuri da je odmah okupa. Ta prolazna moda nije
suviše štetna. Ali postoje neki dijelovi Preporoda rađanja
koje vidim kao potencijalno štetne. U knjizi ima mnogo fotografija
koje mogu potaknuti ideju da je prihvatljivo unijeti fotoaparat
ili kameru na mjesto poroda. U stvarnosti, prioritet je udaljiti
sve gledatelje. Fotografije su uključene u Preporod rađanja
da bi promijenile stare mentalne predodžbe iz ranih osamdesetih
godina koje su bile povezane s riječima kao što je "porod" te da
se pokažu slike koje demonstriraju drugačiji pristup rađanju. Stare
slike su prikazivale majku kako leži na stolu poput kukca koji se
nasukao na leđa, pod jarkim svjetlima, okružena voditeljima i podstrekačima
koji su joj govorili što da radi. Nju su porađali. Naše nove slike
su htjele izmijeniti tu predodžbu prikazujući ženu koja je uspravna
i rađa umjesto da je se porađa. Uvijek smo pazili da uvedemo kameru
tek u posljednjem trenutku, upravo prije rođenja, na točki bez povratka,
kada više nije bilo rizika da se napredovanje poroda zaustavi. Primijetit
ćete da u mojoj najnovijoj knjizi, The Nature of Birth and Brestfeeding,
uopće nema slika. Sada znamo da je prioritet zaustaviti epidemiju
fotografija i videosnimki. Takvi trendovi nam pomažu razotkriti
potrebe žena u porodu. Naučili smo da im treba privatnost i osjećaj
da ih se ne promatra. Zato je došlo vrijeme da se okonča s fotografijama
i videozapisima. Druga briga koju imam glede uporabe fotografija
u knjigama je što su ljudi često skloni gledati slike čitajući tekst.
Ako tako postupaju s Preporodom rađanja, mogu steći utisak
da je položaj porodilje pri porodu najvažnije pitanje. U stvarnosti,
bitno je shvatiti da je njen osjećaj privatnosti to što pridonosi
hormonalnoj ravnoteži koja najviše utječe na ishod poroda. Na primjer,
upravo prije poroda bebe, većina žena ima iznenadnu potrebu da bude
uspravna i da zgrabi nešto ili nekoga. To znači da oslobađaju velike
količine hormona iz obitelji adrenalina. Njihova potreba da budu
uspravne uzrokovana je iznenadnim oslobađanjem hormona. Čitatelj
će propustiti to saznanje ako samo gleda fotografije. Konačno, prisutnost
fotografija u tekstu može krivo predstaviti koncept ako se tekst
ne čita. U Preporodu rađanja postoje fotografije na kojima
bebin otac prisustvuje porodu. Ako se gledaju samo fotografije,
stječe se dojam da je očevo prisustvo neupitna nužnost. Zapravo,
vrijedno je imati na umu da je to ponašanje - novo u povijesti čovječanstva
i čak u povijesti sisavaca - počelo kao prilagodba na apsolutno
nove situacije: porodi u velikim bolnicama, uglavnom uske obitelji
i nestajanje samostalne primalje. Budući da je sudjelovanje oca
pri rođenju nova pojava, vjerojatno će nam trebati nekoliko desetljeća
prije nego budemo sposobni ocijeniti njezine implikacije. Ne samo
da trebamo razmotriti kako muškarac može utjecati na fiziološke
procese, već i kako njegovo sudioništvo u porodu može utjecati na
budućnost uzajamne spolne privlačnosti. Pri uvođenju novih doktrina
trebamo biti oprezni. Također trebamo biti osjetljivi glede riječi
koje rabimo pri porodu i glede njihovog podsvjesnog djelovanja na
ljude. Da sam revidirao prvo izdanje, brisao bih svaku riječ koja
nagovještava kako žena nema snage da se sama porodi. Ne bi bilo
poglavlja pod nazivom "Pomaganje porodilji". Nitko ne može potpomoći
nevoljni proces. Stvar je u tome da ga se ne remeti. Zapadne žene
su stvarno uvjetovane da osjećaju kako ne mogu roditi bez da su
o nekome ovisne. U medicinskim knjigama suviše su česti termini
poput "upravljanje trudovima" i "pacijenti" (govoreći o trudnici
op. p.). U knjigama o "prirodnom rađanju", termini poput "poučavanje"
(eng. "coaching"), "vođenje", "potpora" imaju isto uvjetujuće djelovanje.
U revidiranom izdanju Preporoda rađanja češće bih koristio
ključnu riječ: "privatnost". Obraćanje dužne pozornosti riječi "privatnost"
preinačuje trenutnu zapadnjačku uvjetovanost i predstavlja kaskadu
novih koncepata. Da bismo imali osjećaj privatnosti moramo se osjećati
sigurnima. Da bismo se osjećali sigurnima, moramo se osjećati zaštićenim.
Osjećaj zaštićenosti je vjerojatno osnovna potreba žene u trudovima
i majke koja pozdravlja svoje novorođenče. Prisjetimo se da su prve
primalje bile zamjena za majku trudnice, a majka je prije svega
i nadasve, zaštitnička osoba. Moramo analizirati našu kulturološku
uvjetovanost i nanovo otkriti korijene primaljstva. Kada je prvi
puta objavljena u ranim osamdesetim godinama knjiga Preporod
rađanja bila je provokativna. Nadam se da će nam ovo drugo izdanje,
objavljeno u svitanje postelektronskog doba, pomoći da razumijemo
kako se u posljednjih deset godina rađanje preporodilo. Promjene
u bolnicama i uređivanje centara koji su istinski slični domaćim
uvjetima, dvije su glavne strategije ulaženja u ovo novo doba. Međutim,
postoji i treći mogući način. To je: slijediti nizozemski način
i prilagoditi kućne porode našem suvremenom urbaniziranom društvu.
Ali to se ne može učiniti preko noći. Stara, uvriježena vjerovanja
su još uvijek jača od činjenica, a mnogi odgovorni profesionalci
još nisu razvili svoj znanstveni um do stupnja na kojem bi bili
spremni izvesti objektivne zaključke iz izvanredne statistike poroda
u Nizozemskoj. Zbog toga, dok je vrijeme "da se ponovo razmisli,"
predlažemo nanovo razmotriti što se moglo naučiti iz rodilišta koje
je još u ranim sedamdesetim godinama ušlo u postelektronsko doba.
- Michel Odent Listopad 1993
|
